Gledala sam u bistro more. Sjedjeli smo na rivi.
Mutno vrijeme. Na udici su nam bili komadići trule ribe. Mirine, tanke, dugačke noge rezale su smrad mamca. Opet sam izvukla praznu udicu. Lovili smo… Bilo što. I čekali.
“Vidim ga. Silazi sa barke.”
“Ne bulji u njega. Možda je nervozan.”
Miro se nasmijao: “On je uvijek nervozan.”
Izvukli smo udice i ostavili ih na rivi.
Hodali smo s noge na nogu. Da nas je ugledao, otjerao bi nas.
Zastali smo na dnu stepenica, pokraj agave. Već smo osjećali miris.
Ušli smo u mračnu kuhinju. Ploča štednjaka na drva bila je prekrivena lignjicama. Pogledali smo se. Nikad tako nešto nismo vidjeli. Gurnuli smo noseve u oblak dima i njuškali.
On je tjelešca miješao velikom, drvenom žlicom. Stajali smo uz rub otvorenih vrata.
Lignjice ne treba čistiti i dugo peći. Miro se smiješio dok je on gurao marendu u ogromnu limenu, crvenu zdjelu.
Ploča se dimila. Na njoj su ostala dva sitna kraka. Znali smo da ih ne smijemo žlicom privući k sebi.
Sjeo je za stol. Zdjelu je namjestio pod bradu i posolio.
Mi smo sjeli uz rub stola i gledali u njegove prljave ruke i masna usta.
Svaki mu je zub bio drugačije boje. Jedan sivi, jedan žuti, dva srebrna.
Mljeli su lignjice. Ne, ne, ne, toliko nije mogao pojesti. Nešto će nam ostati ako zdjelu ne istrese u rupu ispred ulaznih vrata.
Kad je to prvi put napravio, iznenadio nas je. Njištao je sretan dok mu je kroz nos prštalo bijelo vino.
Nikad nismo vidjeli toliko lignjica. Nikad. A on nije bio nervozan. Crvene, lukave oči uperio je u svoje crne nokte i masne šake, ne u nas.
Vrijeme se topilo, slušali smo žvakanje, posuda se praznila. I ispraznila. Kako? Kako?
Digao se od stola i izašao.
Miro je turnuo nos u masnu zdjelu. Ja sam se bojala. Što ako me opet uhvati za kosu pa mi na lice nabije posudu?
Izašli smo.
Miro je bio zadovoljan. Miro je uvijek bio zadovoljan. “Našao sam jedan kračić. Meni pola, tebi pola. Žvači čim dulje.”
More je bilo sivo. Sjeli smo na rivu.
Miro me pogledao i pokazao mi zube: “Žvači, žvači.”
(Foto: K. Kapetanović)
