Kineski put odgoja
Ovih je dana u jednom hrvatskom dnevniku osvanuo tekst o knjizi memoara kineske profesorice na Yaleu Amy Chua “Zašto su kineske majke superiorne?”. Amy Chua koja je kao dijete sa roditeljima imigrirala u SAD objašnjava neuspješnim zapadnjakinjama kako bi trebalo odgajati djecu da bi ona postala uspješna kao Kinezi.
Za razliku od “nas” koji ne znamo s djecom pa su ona takva kakva jesu, svi mali Kinezi su buduće vođe i pobjednici. Gospođin način, preciznije, kineski način, sasvim je jednostavan. Udri, ubi, prebij, razbij. Dijete je vlasništvo oca i majke, na njemu je da bez pogovora sluša mudre savjete i izvršava zadatke. U školi mora dobivati samo petice, svirati klavir ili violinu, nema pohvala, batine su iz raja stigle.
U tekstu se spominju i tri kineske majke koje rade u Hrvatskoj. One su svoju malu djecu, jedno je dijete staro pet godina, poslale u Kinu na odgoj da ih hrvatsko ozračje ne bi pokvarilo. Zašto su mame ostale u Hrvatskoj? One su imune na naše nenormalno okruženje?
Svi svjetski mediji komentirali su odgojne metode profesorice Amy Chua a čitatelji “zapadnjaci” su, navodno, oduševljeni što, eto, postoji jednostavan način kako dijete pretvoriti u vrijedno, odraslo ljudsko biće koje će znati što su red, rad i disciplina.
Ako mu bude malo teže išlo tu su sredstva pomoći: čupanje za kosu, urlanje, ako sviranje violine ne ide pa ne ide… “Zašto su kineske majke superiorne?”. Odakle profesorici Amy Chua ideja da su “kineske majke superiorne”? Nije li prostački u tuđoj zemlji, u ovom slučaju SAD, prodavati svoj recept kao jedini pravi? Možda je baš ta bahatost posljedica kineskog odgoja?
Svemirska drskost uvijek postiže i svemirski efekt. Sada se svi mi koji mislimo kako baš i ne treba svako dijete batinom slati na satove violine pitamo koliko smo u pravu? Jesmo, jer imamo pravo na svoj način odgoja djeteta. Jesmo, kad govorimo o Hrvatskoj. Ima nas samo nekoliko milijuna i ne možemo si priuštiti “luksuz” da nam se djeca samoubijaju u onolikom broju koliko to mali Kinezi čine u Kini.
Kineza ima nekoliko milijardi, tisuću, dvije ili deset tisuća mrtve djece koja nisu mogla izdržati satove klavira njima je zanemariva brojka, nama bi i petoro mrtvih “pijanista” bilo previše. Zašto je “kineski odgoj” toliko u modi? Zato jer su Kinezi postali gospodari svijeta između ostaloga i stoga što svoje građane pretvaraju u robote.
O kineskom načinu života napisane su mnoge knjige. Svi su autori u djetinjstvu svirali i u toj svirci našli inspiraciju za prestrašne ljudske priče. Mi “zapadnjaci” bismo se, nakon što pročitamo knjigu “Zašto su kineske majke superiorne”, trebali upitati moraju li naša djeca postati violinisti i pijanistice htjeli to ili ne i nositi doma petice mogli to oni ili ne? Smiju li djeca, samo zato jer su od nas lakša šezdeset kilograma, postati naša vreća za iživljavanje frustracija i bića preko kojih ćemo ostvariti svoje propale ambicije?
Kineski način odgoja sigurno za nas nije pravi izbor. Nama bi svako dijete trebalo biti dragocjeno, zdravlje njegove duše i tijela bitno, pravo na izbor da li će svirati violinu ili klavir zakon. A gospođi Amy Chua netko bi trebao reći da Amerikanci i svi “drugačiji” nisu roditelji koji su spremni odgajati djecu tako da u njima od malena ubijaju svaku životnu radost.
Žalosna priča. Profesorica koja je od svojih roditelja slušala samo oštre zapovijedi, urlanje i primala udarce sigurno nikad nije čula da odgajanje djece nije dresura. U tom bi odnosu trebalo biti i ljubavi. Bahati, moćni, veliki, brojni Kinezi sve će nam češće davati naputke kako bismo morali živjeti i što raditi. Na nama je da, bar još godinu li dvije, njihove preporuke ne shvaćamo kao Sveto pismo.