Kineski put odgoja

Ovih je dana u jednom hrvatskom dnevniku osvanuo tekst o knjizi memoara kineske profesorice na Yaleu Amy Chua \”Zašto su kineske majke superiorne?\”. Amy Chua koja je kao dijete sa roditeljima imigrirala u SAD objašnjava neuspješnim zapadnjakinjama kako bi trebalo odgajati djecu da bi ona postala uspješna kao Kinezi. 

 Za razliku od \”nas\” koji ne znamo s djecom pa su ona takva kakva jesu, svi mali Kinezi su buduće vođe i pobjednici. Gospođin način, preciznije, kineski način, sasvim je jednostavan. Udri, ubi, prebij, razbij. Dijete je vlasništvo oca i majke, na njemu je da bez pogovora sluša mudre savjete i izvršava zadatke. U školi mora dobivati samo petice, svirati klavir ili violinu, nema pohvala, batine su iz raja stigle.

U tekstu se spominju i tri kineske majke koje rade u Hrvatskoj. One su  svoju malu djecu, jedno je dijete staro pet godina, poslale u Kinu na odgoj da ih hrvatsko ozračje ne bi pokvarilo. Zašto su mame ostale u Hrvatskoj? One su imune na naše nenormalno okruženje?

 Svi svjetski mediji komentirali su odgojne metode profesorice Amy Chua a čitatelji \”zapadnjaci\” su, navodno, oduševljeni što, eto, postoji jednostavan način kako dijete pretvoriti u vrijedno, odraslo ljudsko biće koje će znati što su red, rad i disciplina.

 Ako mu bude malo teže išlo tu su sredstva pomoći: čupanje za kosu, urlanje, ako sviranje violine ne ide pa ne ide… \”Zašto su kineske majke superiorne?\”. Odakle profesorici Amy Chua ideja da su \”kineske majke superiorne\”? Nije li prostački u tuđoj zemlji, u ovom slučaju SAD, prodavati svoj recept kao jedini pravi? Možda je baš ta bahatost posljedica kineskog odgoja?

 Svemirska drskost uvijek postiže i svemirski efekt. Sada se svi mi koji mislimo kako baš i ne treba svako dijete batinom slati na satove violine pitamo koliko smo u pravu? Jesmo, jer imamo pravo na svoj način odgoja djeteta. Jesmo, kad govorimo o Hrvatskoj. Ima nas samo nekoliko milijuna i ne možemo si priuštiti \”luksuz\” da nam se djeca samoubijaju u onolikom broju koliko to mali Kinezi čine u Kini.

 Kineza ima nekoliko milijardi, tisuću, dvije ili deset tisuća mrtve djece koja nisu mogla izdržati satove klavira njima je zanemariva brojka, nama bi i petoro mrtvih \”pijanista\” bilo previše. Zašto je \”kineski odgoj\” toliko u modi? Zato jer su Kinezi postali gospodari svijeta između ostaloga i stoga što svoje građane pretvaraju u robote.

 O kineskom načinu života napisane su mnoge knjige. Svi su autori u djetinjstvu svirali i u toj svirci našli inspiraciju za prestrašne ljudske priče. Mi \”zapadnjaci\” bismo se, nakon što pročitamo knjigu \”Zašto su kineske majke superiorne\”, trebali upitati moraju li naša djeca postati violinisti i pijanistice htjeli to ili ne i nositi doma petice mogli to oni ili ne? Smiju li djeca,  samo zato jer su od nas lakša šezdeset kilograma, postati naša vreća  za iživljavanje frustracija i bića preko kojih ćemo ostvariti svoje propale ambicije?

 Kineski način odgoja sigurno za nas nije pravi izbor. Nama bi svako dijete trebalo biti dragocjeno, zdravlje njegove duše i tijela bitno, pravo na izbor da li će svirati violinu ili klavir zakon. A gospođi Amy Chua netko bi trebao reći da Amerikanci i svi \”drugačiji\” nisu roditelji koji su spremni odgajati djecu tako da u njima od malena ubijaju svaku životnu radost.

 Žalosna priča. Profesorica koja je od svojih roditelja slušala samo oštre zapovijedi, urlanje i primala udarce sigurno nikad nije čula da odgajanje djece nije dresura. U tom bi odnosu trebalo biti i ljubavi. Bahati, moćni, veliki, brojni Kinezi sve će nam češće davati naputke kako bismo morali živjeti i što raditi. Na nama je da, bar još godinu li dvije, njihove preporuke ne shvaćamo  kao Sveto pismo.

10 Comments

  1. jasna 25.01.2011
  2. jasna 25.01.2011
  3. citateljica 25.01.2011
  4. prolaznik 25.01.2011
  5. Nevenka Garagic 25.01.2011
  6. Kotroman 26.01.2011
  7. svjetlana kovačević 27.01.2011
  8. Tereza Jurenic 27.01.2011
  9. millica, 27.01.2011
  10. LK 08.02.2011