Intervju za Blic: Gledamo direktan prenos pakla u kome živimo

Mladi koji su pročitali “Ples oko sunca” pišu mi i čude se zemlji u kojoj sam živjela. I ja joj se čudim kad je usporedim s ovom u kojoj danas živim – kaže Vedrana Rudan.

Najčitanija spisateljica u regionu na ovogodišnji Sajam knjiga u Beogradu dolazi sa najnovijom knjigom, autobiografijom “Ples oko sunca” (“Laguna”).

Otvoreno bez zadrške piše o svom nimalo bezbrižnom detinjstvu, o deci i unucima, o putu koji je prešla od prodavačice sladoleda na rivi do najčitanije spisateljice u regionu, o svakodnevici u kojoj se ogledaju društvena i politička zbivanja…

Na koricama knjige je zabeležila: “Imam sedamdeset godina. Na naslovnici izgledam kao da imam sedamdeset. Kapci su mi otečeni jer me muči alergija. Oči su mi stalno crvene. Lice mi je mrtvački blijedo, kad ga dotakne sunce, ono ga pozdravi pjegama. U knjizi sam se skinula do kraja. Povremeno se, oslobođena svake taštine, osjećam odlično u svojoj staroj, naboranoj, pjegavoj koži. Žena koja u vas gleda, to sam ja. Ja stara. Ja umorna. Ja sita života i sretna što sam živa. Na mom se licu sreća ne vidi? Pročitajte knjigu, sreća u njoj čuči.”

Bespoštedna kao i uvek, ovoga puta najveše prema sebi, u razgovoru, pre svega,napominje da je uvek raduje beogradska svetkovina knjige.

 Šta za vas znači Sajam knjiga u Beogradu, s kojim osećanjem, očekivanjem nastpate na njemu ovog puta…?

Luda sam za Sajmom knjiga u Beogradu. Na njemu se uvijek osjećam kao pijanac u bačvi rakije. Toliko rakije, a ja ne mogu sve popiti. Dobro, ne mogu popiti, ali mogu plivati, plivati. Volim knjige i volim ljude koji vole knjige. Uživat ću. Posebno me raduje što će ove godine sa mnom biti moja kći i moja unuka. I ona se navukla na knjige. I na Beograd u kome je već bila tri puta.

 Vaša najnovija knjiga je ispovedna proza. Koji je bio vaš motiv, poriv da potpuno otvoreno pišete o svom životu, svemu što vam se dešavalo od ne baš ružičastog detinjstva do danas?

-To je bila ideja moga sina. Tako nešto meni nikad ne bi palo na pamet. Vjerovala sam da na autobiografije imaju pravo samo zaista veliki ljudi. A onda mi je sinulo kako moja autobiografija ne mora biti popis mojih velikih, životnih uspjeha kojih baš i nema. Zašto to ne bi bila priča o životu jedne žene? Svaka žena na ovome svijetu može o svom životu ispričati veliku priču. Teško je biti žena i teško je dočekati sedamdeseti rođendan. Kad u tome uspiješ, zaslužio si knjigu. Ja sam “Ples oko Sunca” poklonila sebi za rođendan. Jako sam iznenađena što se tako dobro čita. Što ljudi nalaze u priči koja je zaista samo moja, pojma nemam. U svakom slučaju sretna sam  što “Ples oko Sunca” uspješno pleše.

Kad se sad osvrnete na “pređeni put”, tj “od prodavačice sladoleda na rivi do najčitanije spisateljice u regionu” koji je osnovni utisak?

Ne osvrćem se, uživam u svakom danu kao da mi je zadnji. Toliko mojih vršnjaka umire da sam presretna što sam živa, navodno, zdrava, što putujem, srećem ljude, potpisujem knjige. Mutno se sjećam one sirote cure koja je prodavala sladoled da bi mogla kupiti školske knjige i cipele. A kako nisam baš sigurna da sam “najčitanija u regionu” time se ne opterećujem i ne klanjam se svome liku u ogledalu svaki dan. Ne klanjam se čak ni na državne i crkvene praznike.

U knjizi pišete i o Jugoslaviji, socijalizmu….

Ne mogu se u svojoj biografiji ne osvrnuti na Jugoslaviju i socijalizam. Ne znam koliko sam “starima” otkrila tople vode u bojleru, ali mladi koji su pročitali knjigu pišu mi i čude se zemlji u kojoj sam živjela. I ja joj se čudim kad je usporedim s ovom u kojoj danas živim.

 Pišete i o vremenu (krvavog) raspada, o tome kako su Srbi u Hrvatskoj dobijali otkaze, bili proganjani… No, budući da razgovaramo za srpski medij neću vas to pitati, ali u tom delu kažete i “Jesu li svi oni ljudi koji su nas htjeli ubiti samo zavedeni ili su glupi, ili zli, ili i jedno i drugo i treće?” To pitanje je vrlo aktuelno i u drugim delovima bivše Jugoslavije, kako bi mogao glasiti odgovor?

Odgovor bi mogao svakako glasiti, ali ja za krvavi rasplet našeg “bratstva i jedinstva” imam samo jedan odgovor. Ljudi su ovce, ljudi su povodljivi, ljudi su u suštini zli. Daj im priliku da kolju, oni će klati. Prisili ih da žive u miru, oni će biti mirni. Tito je uz pomoć onih izvan Jugoslavije koji su željeli da Jugoslavija opstane mogao držati dvadeset milijuna divljaka pod kontrolom.

Kad je otišao Tito, kolo su krenuli voditi titići, politička se situacija promijenila, Americi i Evropi Jugoslavija nakon raspada Sovjetskog saveza nije više trebala. Jugoslaveni su prestali biti Jugoslaveni i postali su, ne svi, ali ogroman broj, divlje zvijeri puštene s lanca. I danas reže, i danas grizu i danas ubijaju. Oni kojima se ubijanje gadi odlaze iz zemalja u kojima više ne vlada bratstvo i jedinstvo nego mržnja i ubistvo.

Pišući o deci navodite i: “Gledam svoju fakultetski obrazovanu decu kako ne mogu živeti od svojih plata”. Što smo uradili sopstvenoj deci?

Ubili smo boga u njima.

U kakvom mi to vremenu živimo? Od srpsko-hrvatskih odnosa pa na dalje…

Za razliku od mnogih ne mislim da je naše vrijeme posebno okrutno. Internet je učinio da nam ljudska nesreća bude vidljivija. Kad Turci ubiju stotinu Kurda u deset ujutro, do nas stigne vijest u deset ujutro. Svi mi danas ma gdje bili možemo gledati direktan prijenos pakla u kome živimo. Nekad su do nas informacije stizale sporije, često cenzurirane, na ekranima i u novinama bilo je manje krvi. Zato nam se danas čini da je svijet u kome živimo posebno strašan. Nije, samo smo bolje informirani.

 Na poslednjim stranicama kažete “život je jedan, moj je bio prelijep”…

-Moj je život zaista bio lijep. I još uvijek je. Imam sreću da su mi djeca zdrava i dobra, živim s junakom svojih snova, smrt mi je za vratom i zato su sve boje oko mene intenzivnije, sunce je toplije, more posebno plavo, ljudi s kojima se družim dobri. Spoznala sam da imam samo jedan život, ostatak brojim u danima, zato dišem punim plućima i uživam.

Jedno od pitanja ispisanih u redovima knjige, i između njih, je i da li je u životu najvažnije i najteže pogledati sebi u oči?

-Ne znam. Ja sebi bez problema mogu pogledati u oči jer sam uvijek živjela u skladu sa sobom. Nikad nisam brinula što će drugi o meni misliti. Borila sam se rukama i nogama da uvijek bude sve po mom. I izborila se za to. Zato, kad se ujutro pogledam u ogledalo uvijek sebi kažem, a da ipak uvališ malo botoksa oko kapaka?

Autor: Tatjana Nježić


error: Kopiranje sadržaja nije dopušteno.