Znala sam da Mani umire. Nije mi to bila neka vijest. Mnogi oko mene umiru, neki moji vršnjaci čak i kuže da su smrtni što je prvi korak prema miru u duši. Lakše reći nego učiniti. Kad su mojim na smrt bolesnim znancima u zrelim godinama liječnici rekli kako spasa nema, svi su inzistirali na “borbi do kraja”. Govorili su mi kako se ne žele “predati”.
Normalno ponašanje običnih, “malih” ljudi. Mani ni na kraju nije bila ni “obična” ni “mala”. Drago Glamuzina, urednik njezine posljednje knjige “Rastanci”, rekao mi je da je odbila kemoterapiju. Odlučila je suočiti se sa smrću onako kao se suočavala sa životom, herojski.
Nisam joj bila prijateljica, viđale smo se u Rijeci kad je bila intendantica Riječkog kazališta. Mnogi kulturnjaci bili su užasnuti činjenicom da u naš grad dolazi “vještica”. Znalo se da je “teška”, “luda”, “tvrdoglava”, da je…
Sve ono što se muškarcima oprašta, njoj se zamjeralo. Jedan od najpoznatijih hrvatskih koreografa znao je balerine tresnuti, vrijeđati. Poznati ženomrzac ipak nikad nije proglašen “teškim”. Spominjem ga u ovoj priči jer je godinama kazališni čovjek, medijska zvijezda, jedinica za “dobar ukus”.
Mani… Mani je uvijek bila “problem”. Kad je u Riječkom kazalištu trebala igrati Karolina Riječka Inzistirala je da u glavnoj ulozi bude Severina. Riječani su bili zgroženi. Severina u kazalištu? Čak je i u pokojnoj “Latinici” to bila tema.
Mani je branila svoj izbor, ja sam bila “s druge strane”. Ona je tvrdila da je Severina dobra glumica. Meni se nije sviđalo da na daskama igra predstava koja nam poručuje da žene u povijest mogu ući samo kao kurve. Priča je izmišljena. Ne, nije istina da je nekakva droca Karolina spasila moj grad od prekomjernog granatiranja. Rijeci su nepotrebne i Karolina i Severina, Mani posebno.
Nekoliko sati prije snimanja “Latinice” u moj su hotel došla tri “prava Splićanina”. Mužjaci su htjeli, samo zbog toga su iz Splita potegnuli do Zagreba, da ja u emisiji otkrijem “istinu” o Mani.
Zabezeknula sam se. Ta baba mora da je vještica kad je toliko mrze. Ne sjećam se jesam li baš sve njihove “istine” iskoristila u svom “obračunu” s Mani pred kamerama “Latinice”, neke sigurno jesam. Ni mi žene nismo je voljele. Ona je samo odmahnula rukom i nasmijala se glasno, za “normalnu” ženu preglasno. Severina je bila Karolina, predstava je postigla ogroman uspjeh, ljudi su u ono vrijeme odlazili u kazališta i nakon premijere.
Jednom sam s njom napravila veliki intervju. Inzistirala sam da se prije snimanja vidimo, nisam je htjela povrijediti. “Mani, pitat ću vas o vašem alkoholizmu.” Rekla mi je da je velika tremašica, da ne zna kako će preživjeti sudar sa mnom, ona se mene boji… Bla, bla.
Mani je bila i odlična glumica. U intervjuu mi je govorila o svom alkoholizmu. Opušteno. Obrušila se na Sanadera, tada je bio Bog, onako kako to danas čine štakorčići koji su mu onda pušili i po cijeni davljenja.
Mani je u Jugoslaviji bila jedna od velikih kazališnih žena. U Hrvatskoj je bila jedina zaista velikaaaaaaaaa! Hrabra, drska, gruba, topla, lažljiva, milostiva, lukava, obrazovana, talentirana.
Sinoć sam na N1 gledala intervju sa ženom koja namjerava postati naša predsjednica. Otvori se, crna zemljo. Dok je umirala žena iz vremena kad nam je bilo normalno da na Jugoslavenskoj televiziji gledamo Orsona Wellesa, sinoć smo gledali hrvatsku ženu 21. vijeka. Nafrakano, plastično Nešto lupetalo je pizdarije, voditelj se nadmoćno smiješio, je li on zlostavljao ono Nešto ili ipak nas? Zašto si umrla, Mani?
I tako, ode Mani. Njezini “Rastanci”, izašli su nedavno, fenomenalna je knjiga. Velika priča o vremenu i ljubavi. Na samrti je dala intervju i komentirala svoje lakirane nokte na nogama. “Odlazim kao žena”, ili tako nekako.
Otišli ste, Mani. Bilo bi pristojno od mene da vam poželim počivanje u miru. Ne mogu. Nikad nitko uz vas nije vezivao mir. Zato, samo zbogom, Vještice nad Vješticama.