Droce u hrvatskoj kulturi

Kad govore ili pišu o ženama kurvama, drocama, droljama, nama koji čitamo ili slušamo uvijek pred oči skoči lik sisate sirotice koja žmireći puši nekom debeljku kome srebrnim sjajem blješte srebrne dlake na prsima, srebrne dlake među njegovim nogama uvijek su u filmovima skrivene.

Nisu seksi, valjda? Kao da one na prsima jesu. Kad se govori ili piše o drocama, o njima pišu muškarci, te su ženske komadi iz polusvijeta, propale pjevačice, starlete… Ukratko, neobrazovane ženske kojima su silikonske sise i vješte, stručno napumpane usne jedino sredstvo za rad.

Nije sve baš tako jednostavno. Zato me već dugo muči tema, droce u hrvatskoj kulturi.

Dvije mi padaju na pamet.

Jedna od njih je Udovica domovinskog rata, prevedeno na hrvatski jezik, dobitnica pet Nobelovih nagrada za nečega pet.

Druga je Ljepotica, Ljupko Žensko koje zna kome treba pušiti da bi se postalo vladaricom hrvatske književne scene.

Želim biti sasvim jasna. Sigurna sam da ni jedna od gospođa ne puši svojim moćnim Pigmalionima, daleko od toga. Kad bi i htjele ne bi imale što izvući iz njihovih organa, pretpostavljam. Jedan je sitni, majušni, pače, ambiciozni Veliki Hrvat i još veći alkoholičar. Drugi je nevisoki Zagrepčanec koji raspolaže milijunima naših eura. Kako se zovu mafijaši kojima služi znaju samo on i dragi Bog.

Ovaj je dvojac odlučio da će rukama pušačica prepustiti hrvatsku kulturu i za to ih našom lovom jaaaaaaaako dobro platiti. U kešu i privilegijama. I jedna i druga stalno su na ekranima. Ratuju ženske sa neprijateljima svojih gospodara.

I dok je jedna, Udovica, uvijek obučena, ona druga osjeća neodoljivu potrebu da svima polugola pokazuje davno uvele čari. Možda je to ženama poruka, možeš biti seksi i kad ti sise vise? Ja to ipak tumačim drskošću ženetine bez imalo ukusa. Doduše, bilo bi previše tražiti ukus i pristojnost kod osobe koja piči prema vrhu omamljena smradom onog Zgrepčanca.

Kad smo već kod smrada, Elizabeth Taylor je rekla da su moć i lova najbolji dezodorans pa se drocama ne trebamo čuditi. Jasno im je da, i kad si žensko u hrvatskoj kulturi, za tebe važe ista pravila kao i za žensko u prostituciji. Nađi muško kome ćeš se podati pa će te onda to muško dobro prodati.

U slučaju ovih gospođa nema podavanja u klasičnom smislu. Može li žena poželjeti više od toga? Ni jedna ni druga nisu dale pičke, a gle ih! Kao da je pička jednako žena. Nije. Osim pičke većina žena ima ponos, znanje, talent, obrazovanje, poštenje i stav koji ne bi prodale ma kako bio zavodljiv smrad moćnih mužjaka.

Zašto sam ljuta na one dvije drocetine? Zato jer nikad nitko o njima nije ni rekao ni napisao istinu. Zato jer se o njima govori kao o obrazovanim, pametnim, talentiranim ženama koje su se predanim radom popele do zvijezda. Nisu! One su preskočile trnje i vragu prodale dušu. Žene, prave žene, časne žene u hrvatskoj kulturi šute jer se boje. Dečki u hrvatskoj kulturi šute jer im ništa nije čudno, sve su žene kurve.

Reci imena, reci imena, čujem glasove malobrojnih čitatelja ovog teksta, malobrojnih jer se Hrvatima jebe i za književnost i za kazalište. Imena? A vi, mislim na vas kulturnjake, vi ne znate o kojim gadurama pišem?

Ha! Ha!

21,549 total views, 3 views today