Gola sam u krevetu. Nedjelja. Probudio me miris kave.
Opet ljubav? Ljubav mi se dugo gadila. I sad opet ispočetka. Djeca su bila na izletu.
Dugo smo skupa. Zašto je ovdje? Zašto je u našoj kući? Je li ga ostavila? On je ostavio nju? Tko sam ja, gola žena sa šalicom kave u nedjeljno jutro?
Kanta za odbačenu spermu? Ona ga više neće, ima bogatijih?
Trenutno je u prizemlju dok se rastežem na katu. Voljena? Nevoljena?
Čujem ga kako govori “Što mi možeš ponuditi za doručak?” Godinama se nismo viđali, godinama nismo razgovarali o doručku.
Moj glas mu odgovara “Palačinke s marmeladom, pečene kobasice, jaja na oko, kofi, ti, mi…” pokušavam biti duhovita. Bijes mi galopira prema očima. Sklapam kapke.
“Pitao sam te nešto.”
Stoji uz mene. Gol. Debeo. Gadi mi se, ali mi smo kod doručka.
“A Čokolino?” Raspala sam se. Hladno izgovaram. “Jednom ćemo se sresti na cesti. Ti ćeš biti odjeven u one odvratne, preširoke hlače…”
“A ti, kurvo, ti ćeš ɓiti neodoljiva djevojčica u onoj bijeloj haljini.”
Osjećam kako me poteže za uho. U trenutku u sebe gledam iz starog ogledala. Mršava, ispaćena, prestrašena žena. Hoće li me tresnuti? Treska me. “Tko će te ovakvu?”
“Možda nitko, ali ni ja neću tebe. Hodat ću slobodna s druge strane Korza i smijati se tvojim malim, sivim jajima koja će se tresti među tvojim sivim dlakama… Sivi čovjek u sivom…”
Mnogo godina kasnije u autobusu sam vidjela čovjeka u sivom. Pomogla sam mu da ustane. Nasmiješio mi se. Drag čovjek. Blještavi sjaj u sivim očima.
Usrećio me. Ljudi bi trebali biti bolji jedni prema drugima.
