U Rijeci u klubu Palach održana je tribina \”Kako fašizam izgleda danas?\” Organizirao ju je Damir Radović, moderatorica tribine bila je Mirjana Mikić-Zeitoun iz zagrebačkog Centra za mirovne studije a gosti su bili Opatijac Oleg Mandić, posljednji logoraš koji je izašao iz Auschwitza, Daša Drndić, spisateljica, Dorijan Salatić Dodo frontmen riječke punk grupe Pasi i ja.
Prostor gdje smo sjedili bio je gotovo u mraku, za antifašiste u Hrvatskoj bolje je da ih se ne vidi. Od medija nije bilo žive duše. U publici su sjedili mladi ljudi koji još vjeruju da za Hrvatsku ima nade. Daša Drndić nam je pročitala kako je Umberto Eco u deset točaka definirao fašizam. Eco između ostaloga kaže:\”U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. Građani se pozivaju samo kad treba odigrati ulogu naroda.\”
U onom ovećem riječkom bunkeru ni publika ni \”predavači\” nisu našli odgovor kako se protiv fašizma boriti ni što je sve danas u Hrvatskoj fašizam. Mržnja prema Srbima? Razbijanje ćiriličnih ploča? Stupanje \”stožera\” diljem Lijepe Naše? Činjenica da \”Stožer\” smije ograničiti kretanje legalno izabranom predsjedniku države i vlade? Tko su i što su \”stožeri\” koji jedini znaju kako bi Hrvatska trebala izgledati? Homofobija? Miješanje Crkve u politiku i riganje mržnje sa oltara protiv svih koji \”krivo\” misle?
U onoj smo se mračini složili da hrvatski fašizam ima tisuću lica a da ni jedno lice ne uzbuđuje baš nikoga. U Francuskoj mlade žene golim grudima prosvjeduju protiv francuskog fašizma. Hrvaticama to ne pada na pamet jer smo mi katolička zemlja u kojoj mlada žena smije sise pokazati samo mužu i to prvi put u prvoj bračnoj noći.
Da li je hrvatski fašizam i najnovije buđenje hrvatstva koje se svim snagama mora boriti protiv srpstva iako u Hrvatskoj Srba nema osim u tragovima? Nismo našli odgovor ali smo ipak došli do nekakvog zaključka. U ovoj zemlji žive ljudi kojima je fašizam mrzak. Pitam se kolike su nam šanse da vrisnemo što mislimo?
Ovih je dana obišao svijet video na kome grupa Roma pljačka \”bijelca\” koji je u centru Pariza iz bankomata izvukao novac. Čuli smo da Francuzi imaju strašnih problema sa Romima koji u Francuskoj opušteno pljačkaju \”bijelce\” a kad dođe policija \”oni joj se smiju\”. Francuzima je jasno da se nešto mora učiniti da bi \”bijelci\” u njihovom glavnom gradu mogli doći do svoje love. Još se nisu odlučili da li će Rome vratiti odakle su došli… Odakle su došli? Ili… Sve češće nam se uz pomoć interneta poručuje da Hitler nije bio baš sasvim u krivu.
Živimo u vremenu kad takozvani srednji sloj nije nikad gore živio a vlasnici naših života nikad bolje. Da bi energiju siromašnih usmjerili u pravom smjeru dovoljno im je jedan video šutnuti u svaki od evropskih \”bijelih\” domova. Neprijatelj je tamnoputi imigrant, nepijatelj je cigan, neprijatelj je Srbin, neprijatelj je Hrvat, crnac, krivomisleći bijelac.
U svakome od nas čuči fašist. I moja potreba da umlatim sve fašiste svijeta je antifašistički fašizam. Fašizam u nama ono je što nas definira kao ljude zato je borba protiv fašizma jednaka borbi protiv autoimunih bolesti. Ipak, u nju vrijedi krenuti zbog kratkih pauza u kojima se čovjek može osjećati kao da nije čovjek.
Vraćam se u Palach. Fascinirao me gospodin Oleg Mandić koji je kao jedanaestogodišnji dječak bio u Auschwitzu. Na kraju susreta rekao je kako ga rastužuje naša žalost, osjećaj nemoći i nedostatak optimizma. On je čitav život bio optimist jer je znao da je Auschwitz iza njega i da mu se u životu više ne može dogoditi ništa gore od onoga kroz što je prošao. Kad bi ipak pao u krizu vratio bi se u Auschwitz i tamo skupljao snagu da krene dalje.
Nevjerojatan čovjek. Imao je sreću da je bio u Auschwitzu i iz njega izašao. Što je s nama koji ćemo u njemu provesti život?
foto: Wikimedia Commons
![Wikimedia Commons](\"http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Jan_Palach_grafit_Rijeka_0410.jpg\"){kind=link}
Draga Vedrana, vecina stvari izrecenih na tribini i u tekstu stoji, no ipak je malo pretjerano usporedjivati zivot, pa makar i u ovoj bijednoj Hrvatskoj, sa Auschwitzom. Pogotovo kad znamo kakve su stvari ti ljudi prosli. Mislim da je nepravedno prema Olegu i svima koji su prosli uzas koncentracionog logora da to iskustvo svodimo na vlastite situacije, koje su odvratne, ali jos uvijek su neusporedive s logorima. I njima vjerojatno djeluju kao tricarije, jer ne znamo sta znaci biti u stvarno gadnom sranju. Kao sto ste spomenula na tribini, nama je jos uvijek dovoljno dobro, dovoljno da se ne bunimo, da sutimo i trpimo. Zaliti sto mi nemamo svoj Auschwitz je stvarno too much. Rekli ste da zalite svoju djecu sto nemaju Auschwitz u koji bi se vracali kada im je tesko. Dajte molim vas… Nemojte mi samo reci da poslali vlastitu djecu u konc logor, ako bi to znacilo da ce im zivot nakon toga biti laksi… Sve 5, ali opet ste malo pretjerala.
Ne znam je li pretjerala ili nije. Strahote koje su prošli Oleg i slični u Auschwitzu ne želim niti zamišljati. Ali razumijem Vedranu. Izlažem se opasnosti da ispadnem prepotentna i nerealna, ali ja sam jedna od onih koja bi pristala na još veće „stiskanje kaiša“ ili što već treba samo da negdje u nekoj budućnosti vidim svijetlo na kraju tunela. A pod tim podrazumijevam ubrzano nestajanje s lica zemlje nam Hrvatske svih ovih spodoba koje umišljaju kako rade jako važan posao i kako ne bi bilo Hrvatske bez njih. Bilo bi, itekako. Samo dovoljno sam pri pameti da mi je jasno da je to čista utopija. Jer oni nas nikad neće prestati pljačkati i materijalno i duševno. U tom smislu potpuno shvaćam Vedranin stav i spominjanje Auschwitza.
Prepotentni ste i nerealni!
Do.K.
Kad bi procitala tekst jos tri puta znao(la) bi sta je pisac htio reci.
koja koincidencija: bas sam prosle noci, (u Kanadi, gde zivim, samo nocu i na radiju mozete sluisati o, na primer, totalitarizmu, Hani Arendt i ostalima…dakle, i u Kanadi su “antifasisti” nevidljivi) 🙂 …i, zato i saljem, a umesto komentara, nesto o banalnosti zla, (a od Hane) : Ne postoje jamstva protiv zla. Ali ako ne zastanemo da mislimo, ako ne razvijemo sposobnost da mislimo sa stajališta nekog drugog, tada podleći zlu postaje odveć lako.
Branka- Empatija jedina moze spasiti svet!
Vedrana- u Srbiji se vozi 50.000 sluzbenih automobila, a u Svedskoj- desetak. Dok god to cutimo/glasamo, nema nam vecih fasista no sto smo sami sebi.
Smrt fašizmu, sloboda narodu!
Najbolji i najjasniji komentar! Smrt fašizmu!
Dopadaju mi se uvek Miloradove antifašističke i proleterske parole, uvek na ovakvim temama, daju onu finu starovremensku patinu kad su ljudi stvarno bili ljudi, a oni koji to nisu, lepo su se folirali i ćutali u mraku. Danas je obratno. Ono što vredi, suočava se sa svojom prošlošću kroz nesretnog Mandića sedi i ćuti mraku, lepo kaže Vedrana. Levičari. Socijalisti. Demokrate.Altruisti.
Spomenuti Aušvic, a ne spomenuti Jakoba Dencingera, uvek kad god se kaže prilika, za mene je misija. Životna. Da podsetim. Jakob Dencinger i još 60 čuvara u Aušvicu nalazi se na popisu, koji je nemačko Specijalno tužilaštvo sastavilo pre nekoliko meseci i o tome obavestilo svetsku javnost. Na žalost, posle puno godina, jer to Tito u vreme Jugoslavije nije dozvolio, da se privedu ubice i psihopate iz njegove otadzbine. Dencinger vodi miran život u Osijeku i dalje. Bio je čuvar u najmanje pet logora: Mauthauzen, Buhenvlad,Plazov (Plažov),Torgau na reci Labi, Sent Georgen u Poljskoj i pomenuti Aušvic. Jedinica kojoj je pripadao bila je najkrvoločnija, zvala se Totenkopf- Mrtvačka glava.Živi mirno u svom Osijeku i spava kao beba. Pa normalno da živi mirno, nema tu ništa strašno, čudno, neobično, nezamislivo, pa neće valjda mirno da živi u Srbiji? Čovek je tu, u Hrvatskoj, svoj na svome, baš kao što je bio u Aušvicu. Čovek ima 90 godina. Proživeo je svoj vek u vreme Austrougara Tita mirno i spokojno, niko ga nije dirao. Reći će neko, nije jedini, tačno – istina. To što poneki Hrvati pate i tuguju sa Jugoslavijom mi je jasno, ali što glupi Srbi, e, to mi već nije jasno, baš recimo, zbog toga.
Doktorka Ana Frankel, nekadašnja predsednica Jevrejske opštine Novi Sad, a sad najbliža saradnica dr Efraima Zurofa, direktora Centra “Simon Vizental” nada se da će ga procesuirati. Da li će?.Vraćam se na nesretenog g-dina Olega Mandiča, koji je takodje bio u Aušvicu, kaže da kad padne u krizu vrati se u Aušvic i tamo skuplja snagu da krene dalje. To Dencingeru nije potrebeno, mirni Osiječanin, spava kao beba i Hrvatska fašistička vlast,moli ću lepo, takodje. Možda više ne bi trebala. Nisu vremena za dobro i mirno spavanje.
Ko prase u Teheranu … Ko vrabac u dečijoj ruci …Ko peder u Jagodini …Budali je more do kolena . Kako god opisali problem – čovek oseća teskobu današnjeg sveta . Svi sedimo kao skuvani na dnu lonca i čekamo kašiku da nas raskomada , usta da nas progutaju , te na kraju i dupe da nas izbaci u prirodu već dovoljnu usranu …
Opšte poređenje sa nedavnim primerom iz istorije ne pomaže -teskoba ostaje , usta su zatvorena a godine prolaze bez promene .
I ko što reče pesnik Branko Miljković :
Evo cveta dovoljno smelog da miriše
Na praznom mestu i u uspomeni
Jesu li nas zajebali -e baš jesu i tako nam i treba !
sviđa mi se ovaj tekst.
Post gospođe Rudan podseća neke starije ljude na period pre 2.sv. rata kada su slobodnomisleći ljudi, pretežno neki intelektualci jevrejskog porekla upozoravali svet na opasnost od Hitlera i nacifašizma.
Međutim, neki politički poslenici, pre svega oni iz V. Britanije su razmišljali kako da Hitlera okrenu protiv komunizma, odnosno SSSR-a.
Poznat je kapitulantski stav britanskog premijera Čemberlena u Minhenu u vezi sa aneksijom dela Čehoslovačke.
Sa druge strane, Staljin je sa nacifašistom Hitlerom sklopio pakt o nenapadanju da bi dobio na vremenu i da bi ga okrenuo protiv kapitalističkih zemalja Evrope.
Na kraju, svi su izgubili, svako na svoj način!
Dana, kada tzv obični čovek razmišlja nameće mu se jednostavno pitanje: ko je zaista pobedio – fašističke ili antifašističke zemlje?
Jedan Šumadinac onomad reče: pa baš smo mi Srbi glup narod, u Velikom ratu smo izgubili 60% muškog stanovništva sposobnog za vojsku, znači više od 40% ukupnog stanovništva. U 2. sv. ratu smo izgubili oko 25% stanovnika. Pa, gde su rezultati tih naših pobeda – zemlje koje su bile na strani nacifašizma danas uglavnom imaju bolji standard od nas (Nemačka, Italija, Bugarska, Mađarska). Srbija je treća po redu zemlja po siromaštvu, a RH 15, Slovenija 22… (Institut Kejto u Vašingtonu).