Riječka onkologija je u kamenu i željezu. Proširuje se dok vrućina ubija, medicinske sestre dave se u paklu sa smiješkom na licu. “Pacijentima je najgore”, “to je naš poziv”.
Trenutno sam kod kuće. O meni brine porodica. Juha, čaj, hrana kruta, meka, pranje na krevetu, odnošenje iz sobe viška mog materijala… Glumim kako dremuckam. Sram me je. Na koje sam grane pala. Kad im to kažem čujem samo jednu rečenicu, ti si naša.
Čija sam kad sam u bolnici danju i noću, kad u tri ujutro osjetim ruku na čelu, kad u pet sestre vidim kako odnose moj otpad koji se meni beskrajno gadi, kad mi u šest mjere tlak, temperaturu…
Nisam bogata, da jesam dala bih im sve što imam. “To je naš poziv…”
Pitam koliko su plaćene iako osjećam nelagodu kad misle da mi moraju odgovoriti. O njihovim plaćama nitko ne piše, ne snimaju se TV emisije. Hrvatske medicinske sestre štakori su koji smetaju na putu. Ipak, čula sam, mjesečno primaju od 1200 do 2000 eura. Ima tu i prekovremenih.
Ona jučerašnja priča iz bolnice ne ide mi iz glave. Ne znam je li sretna ili stravična. Doktorica Ivana je pukla. Nije više mogla izdržati patnje svojih kolegica. Smjene od sedam do 19 pa od 19 do 7… nikad kraja.
Unajmila je brodicu, glazbu i pozvala na jednodnevni izlet kolege koji su mogli doći. Plesalo se, pjevalo, smijalo. Između Cresa i Krka Jadranom je plovio brod veselja.
Trebaju li hrvatski građani šutke gledati kako njihove najdraže čupa rak iz života, a njihovu dječicu davi u zagrljaju sestara?
Svi mi koji smo čuli Ivaninu priču plačemo nad životom robova u našim bolnicama. To neće pomoći ni Ivani kojoj je puklo srce, ni nama ni njima.
Kako ne kužite, slijepci! Budući bolesnici! Izađite na ulice i svim se snagama borite protiv Države koja je rak za Hrvatsku.
