Priznajem, ne sjećam se kad su Židovi napali Gazu.
Svijet, dio svijeta, bio je zgrožen. Mislila sam da će taj dan kao početak novog holokausta odmah biti upisan u kamen, a na Židove diljem svijeta gledat će se kao na štakora na vjenčanoj torti. Napisala sam i tekst o tome puna bijesa i mržnje koja u meni i danas gori. Čini mi se samo u meni.
Nedavno sam pročitala tekst Gideona Levyja. Gideon Levy je častan Židov koga još nisu spalili da valjda svijetu pokažu da svi židovi nisu Židovi. I nisu.
Gideona čitam godinama. Ovaj put me iznenadio. A možda sam nešto i krivo shvatila? Vidio je jednu TV emisiju i zato vjeruje, ponavljam, ili mi se tako čini, da bi Židovi bili milostiviji da znaju što njihove zvijeri rade.
Mili bože!
Tko ne zna da djeci žicom čupaju oči, da ih ubijaju glađu, da im žele zatrti sjeme…
Židovi znaju. I svijet zna. I jebe mu se. Židovi danas imaju novac.
Neki od nas su glupi i još uvijek se nadamo da će se njihovo pitanje konačno riješiti. Neće.
Nije se riješilo ni ustaško. I naši preci su znali što ustaše rade djeci u logoru pa to Hrvatima nikad nije bio problem. Ni onda, a ni danas. Židovi su samo ljudi.
Kad je lova u igri uzalud trud gologuzim igračima poput mene i meni sličnih. Tu ništa ne mogu učiniti ni nenaoružana dječica koja brodicama pokušavaju dostaviti nešto malo hrane djeci koju su Židovi oslijepili, ranili, osakatili i na koju je otvoren trajni lov.
Umjesto da ih mi, koji smo “drugačiji”, tretiramo kao zlo koje bi trebalo istrijebiti, ližemo im štakorske repove.
A ja se još uvijek nadam. I nisam jedina. Svijet je kakav jest, a ja sanjam da ipak ima nade. Kad-tad ili ćemo krenuti jedan na jedan, ili nas neće biti.
