Sve se mi djevojčice sjećamo kako su naši vršnjaci vadili svoje sirotane iz gaćica i mjerili čiji mlaz najdalje stiže.
Nije nam bilo najjasnije o čem se tu radi, ali su se već tad nazirali korijeni trenda da oni s posebnim potrebama imaju posebne potrebe koje treba štititi jer su sirote krhke.
Kako su prolazile godine, dečkići bi mjerili svoje jedinice za pamet izvlačeći ga na svim mogućim javnim mjestima. Zaštita onih s posebnim potrebama se zahuktavala. Danas je to opće mjesto. Ako ti nije najdulji ne možeš biti ni književnik, o tebi neće pisati Jutarnji. Pa ti vidi, kusati propalico.
Zato je ovih dana jedan onemoćali nonić objavio imena svojih vršnjaka kojima su diljem svijeta prevedene knjige. Ima ih jedno šest ili manje. Zanimljivo, ni jedne žene.
Mi ne pišemo? Nas ne prevode? Dečki? Jeste li čuli za mene? U Americi su mi objavljene četiri knjige, za tiskanje mi se upravo pripremaju tri u izdanju Deep Velluma i Greywolf Pressa. Pa ipak niste spomenuli da među vama imam najdulji kurac.
Kad ćete odrasti, dečki?
