Dvije godine umirem i ništa se ne dešava. Doktori su mi obećali brzu smrt, ukućani skrivaju koliko im je dosta. Loši smo glumci.
Znam da je ljutnja umjetna, žrtva glumljena, a života pun kurac. Želiš pobjeći, ali nemaš kamo. Druga strana je dobra i pristojna. Što želiš? Što želiš? Kako ti mogu pomoći?
Ovo pitanje ne smijem postaviti jer bi se njegova dobra ponuda uskoro mogla pretvoriti u moj histeričan vrisak. Nitko ovdje nikome ne želi pomoći.
Ne smiješ pitati, što želiš, što želiš jer će te ispitivati dok ne kreneš urlati. Ja ipak već vrištim.
Što je s njim očajno te nije briga kao ni njega što je s tobom.
Šutjeti? Gutati? Vrištati? Je li ovo rak ili nemogućnost bijega?
Da mu ponudiš pranje suđa? To dugo traje. Zato ga šaljem u auto pa po kruh. Neka se zadrži duže.
Ovo će pročitati Mira, govorim Kati. Misliš? Misliš da je to to? Ne znam. Rak mi je izbrisao instinkte.
Donio je kruh? Smijem se. Baš me briga. Najteže mi je vraćati ubode koji ne bodu nego nerviraju. Grozno je osjećati krivicu prema nekome. Osjećaš samo svrab i potrebu da nestaneš.
Ja sam kriva? Jaaa? Neka ti bude. Ja sam kriva, kriva, kriva.
Pustimo lažnu glumu, lažnu priču, lažna nervozna prepiranja jedinog koji zna istinu.
Gdje su mi krila? Daj mi krila. Ostala bih da smo oni stari.
Ovako… ostajem iako smo oni stari. Buljim u stol. U mene gleda flaster. Ružičasti morfij na desnom ramenu,
