Dugo sam govorila prijateljima da će se ovo dogoditi.
Svi su me gledali zapanjeno, uvjereni da me bolest učinila perverznom i morbidnom do boli.
A vidite, ja sam znala i čekala. Doduše, puna nade da ću prije umrijeti nego dočekati.
Bog prema meni nije milostiv, zato sam na portalu “Kamenjar” pročitala tekst u kome netko iz bolesne ekipe uspoređuje Vicu Vukova sa Šmajserom.
Jes! Jes! Jes! Bila sam u pravu, bila sam u pravuuu… A onda mi je želudac jurnuo prema grlu.
Kako se usuđuju? Kako?! Vice Vukov je bio naš Heroj, Umjetnik, Intelektualac.
Njegov glas je bio nešto što bi nas uvijek ispočetka uvjeravalo da smo dobri, da živimo u lijepom svijetu, da postoje životna radost, duševni mir i nada.
Vice, slavuj svojim je glasom razbijao naša srca pa ih sastavljao da bi kucala veselije.
Ovo jest i nije digresija. Pornografski tekst na onom smeću vratio me u “mračnu” i “prljavu” jugoslavensku prošlost u kojoj je Vice bio proganjan kao što je danas “proganjan” onaj komad tupe mesine.
Bila sam dežurna na Radio Rijeci. Legendarni muzički urednik Đuza Stojiljković i ja.
“Sluša mi se Vice Vukov.” Nasmijao se. “Nemamo ga.” “Idem kupit ploču.”
Kupila sam ploču u knjižari, pustili smo Vicu. Nitko od jugoslavenskih šefova nam nije riječ rekao. Slušatelji su nas zvali i plakali.
Vice jest u Jugoslaviji neko vrijeme bio na crnoj listi ali manje nego danas. Na radiju se rijetko čuje jer divljaci, koji revu na binama i marširaju ulicama šireći zlo i mržnju, vole drugu glazbu.
Pa ipak, usuditi se usporediti slavuja sa hijenom koja kesi zube i nikad joj dosta eura…
“Banda prokleta” zove vas jedna krhka ženica kojoj ćete kad-tad slomiti vrat.
To ste vi. Prijetite, režite, mrzite, “pjevate”, širite zlo.
Zašto nam bar ne ostavite Vicu na miru?
