Umiranje je dosadno za popizdit. Dok si u krevetu, čini ti se da si zdrav.
A onda sjedneš na rub kreveta i odlučiš, sad ću se dignuti, spustiti se u prizemlje i krenuti u vrt. U život.
Ha. Ha. Nekako se uspraviš i kreneš prema kupatilu. Duša ti je već u nosu. Treba oprati zube, umiti se, namazati lice kremom, pogledati u ogledalu svoje novo lice.
Tko je to? Gospođa je mršava, ima novu frizuru, kratku. Kosa joj je čista jer je muž dva puta tjedno vozi frizerki.
Ne znam koliko vi u životu imate prijateljica, djece, rodbine. Kad pogledam unazad, iza mene je godina i pol “duge i teške bolesti”, tako to pišu u osmrtnicama, najbliže osobe su mi muž, sin, kći, frizerka Jasmina i prijateljica iz djetinjstva. Da, i tri cure s Trsata, i tri cure iz Zagreba, i jedna cura iz Opatije. To bi bilo sve. Puno? Malo?
Medicinske sestre o kojima nikad nitko neće napisati istinu su nadnaravna bića. Osmijeh, lagano buđenje u tri ujutro radi mijenjanja infuzije, osmijeh, namještanje jastuka, pokrivača, osmijeh. O bolesti se ne govori. Ni o nemoći. Ni o smrti. Osjećaš se krivom.
Toliko mladih cura oko tebe skače, znaju li one da ti nije ništa, ništa strašno, ništa teško?
Njima je teško kako tebi nikad nije bilo. Ne govore o tome. “To je naš život, pravi život, ostalo je pauza.”
Doktorica. Svjetlost. Dobrota. Kad se nje sjetim, uvijek ostajem bez teksta.
Vraćam se Jasmini. Želim napisati koliko mi znači. Uz nju sam bar dva puta tjedno sretna jer možemo govoriti o bilo čemu. S njom sam zdrava sve dok se ne dignem sa stolice i pokušam veselo napraviti tri koraka do vrata. Tri koraka je puno koraka i nekako treba doći do daha.
Blaženi krevet i blaženi mobitel i blaženi moj sin koji moje črčkarije pretvara u tekst za vas.
Koja radost kad ga vidim na ekranu.
Ej, možda mi zapravo vi koji ovo čitate najviše pomažete da preživljavam umiranje.
