Četrdesetak godina odlazila sam u Benkovac. Tamo su živjeli roditelji moga muža.
Sjećam se kolača moje drage svekrve i škljocanja škara dok mi svekar sa odrine skida ogromne grozdove crnog grožđa.
Ako nikad niste okusili benkovačke bademe niste probali najbolje na svijetu.
Stabla benkovačkog šipka boje rubina rastu u našem vrtu. Gledam ih svaki dan. Benkovac u mom srcu. I Kaštel.
Koliko sam puta jela pizzu “Kod Pape”. Da mi je još jednom sjesti tamo ispod murve i čekati, čekati jer tamo je uvijek gužva. Zbog vlasnika, dobrog čovjeka? Ili zbog pizze koju sam uvijek namjeravala progutati, a nikad je ne bih uspjela savladati?
Moji Benkovčani. Nema dana da mi ne pošalju pozdrav, želju za ozdravljenjem, poklon.
Dobivam vino, med, bijeli luk, bukete cvijeća, bademe, čak i potpalu za peć jer znaju da se grijemo na drva. Bože, kako ja volim te ljude.
A onda me portali tresnuše posred čela. U Benkovcu su neki mladi ljudi organizirali umjetnički hepening koji bi trebao trajati sedam dana.
Na dan otvaranja je grupa “dragovoljaca” organizirala miran prosvjed koji se pretvorio u kaos.
Dvadesetak divljih mužjaka jednoj je mladoj ženi urlajući Za dom spremni prijetilo silovanjem i bacanjem pod automobil. Čitam da su divljaci Benkovčani.
Benkovčani? Moji Benkovčani?! Zašto šutite?
Vi silovatelji? Vi ustaše? Vi ubojice? Vi zvijeri? Vi zločinci koji nasrću na krivomisleću djecu?
Ja vas znam. Demantirajte laži koje mediji o vama šire.
Oj, narooodeeee moj!
