51 000 Rijeka, Partizanski put

Živim na adresi iz naslova. Uličica je uska, nepregledna i dvosmjerna. Nema teorije da se mimoiđu dva vozila jer su na njoj uvijek parkirani automobili. Pa ipak, s vremena na vrijeme, vidim kako mojom ulicom juri neki opušteni luđak ili luđakinja. Ljeti čujem i motoriste kako glasno objavljuju svima koji ih moraju čuti, luđak na motoru, spašavaj se tko može. Neki ambiciozni voze na dva kotača.

Što bih mogla učiniti da u sebi ubijem smrtni strah? Nazvati nekoga iz Grada pa ga pitati kako je moguće da je seoski put dvosmjerna cesta? Znam u kakvoj zemlji živim pa nisam nikoga zvala, neću ni zvati. Jebe se gradskim očevima i majkama u kakvom su stanju gradska gubilišta.

Ipak, nemoć me razara. U mojoj ulici živi mnogo djece stare između tri i dvanaest godina. Ta djeca svakoga dana odlaze u školu, moj unuk koji je često kog mene jer su mu mali susjedi prijatelji, mora prijeći „cestu“ da bi se sastao s ostalom djecom ili otišao kupiti sladoled. Ponekad lopta izleti iz dvorišta, dijete potrči za njom. Ili pas preskoči ogradu pa dijete krene u lov na psa.

Koliko sam puta unuku rekla da pazi. U nedjelju sam shvatila da me ni jednom nije čuo. Izašao je iz kuće, obećao mi da će se igrati u vrtu, pogledala sam kroz prozor i vidjela kako na skejtu juri u…U smrt. Da je na njega naletjelo jureće vozilo za čijim bi volanom sjedio neki od hrvatskih jedva punoljetnih ubojica u tatinoj mrcini od tristo konja, moj bi unuk ostao mrlja na cesti.

Jasno mi je da bi dijete bilo krivo. Nije cesta igralište. Znam i da bi klipan dobio rad za opće dobro jer sva djeca hrvatskih moćnika imaju dozvolu za ubijanje. Našlo bi se za ubojicu milijun olakotnih okolnosti. On je iz „dobre porodice“, to mu je samo peti put, redovito ide u crkvu. U sudnici bi plakao i pitao roditelje moga unuka za oprost. Rekao bi da ne spava mjesecima, skrušeno gledao sebi među noge.  Tu bi bio i najbolji hrvatski krivičar. I sudac milosti pun.

Sve bi bilo po zakonu. Pred mladim ubojicom je čitav život. Jedna smrt ne smije izazvati drugu. Dugogodišnja robija za vozača koji je i sam još „dijete“ bila bi prevelika kazna.  Djeca roditelja koji nemaju ni lovu ni moć su smeće koje se šmrkom može obrisati s ceste.

Znam da ovaj tekst neće potaknuti nikoga iz Grada da dođe u našu ulicu i vidi što se može dogoditi djeci koja u njoj žive. Čak kad bih im i predložila da o mom trošku nasred „ceste“ polože „policajca“, odbili bi me. Hrvatski političari, ma u kom gradu živjeli, brinu kako steći moć i lovu. Djeca koja bi mogla preživjeti kad bi se oni bar malo potrudili nisu ono što ih pali. Jebe se njima za neku cestu, njihova djeca ne šeću cestom, ona na cesti ubijaju.

Ne mogu upucati Hrvatsku

Kad sam išla u osmogodišnju školu naše učiteljice su uvijek od nas tražile da u nekoj knjizi ili tekstu iščeprkamo glavnu misao. Što je moja glavna misao? Imam preko sedamdeset godina, ne bojim se smrti, robije još manje. Na njoj sam. Pištolj s mecima košta 350 eura.

Ej, dečko iz dobre porodice koji voliš plakati na sudu i tražiti oprost!  Zaobiđi Partizanski put! Da naletiš na moga unuka…Obično ti i tebi slični pobjegnete s mjesta zločina dok vam tate ne nađu odvjetnika i dok se alkohol ne izgubi iz krvi. Ej, dečko! Ja bih te našla. Pa bih ti pucala među noge. Da ne crkneš odmah. Pa bih te gledala kako se grčiš i urlajući moliš milost. Pa bih ti pucala u glavu, jebeni, razmaženi, bešćutni majmune koji zapravo i nisi kriv. Krivi su ti otac i mater. Pa bih cijev pištolja obrisala o traperice i položila ga na grob svoga unuka.

Nadam se da će netko od vas ubojica pročitati ovo i širiti dalje. Znam da ste vi u skupim automobilima i na ludim motorima samo posljedica, uzrok užasa kroz koji prolaze nemoćnici u Hrvatskoj je ova odvratna država u kojoj novcem možeš kupiti sve. Ipak, ubojico moga unuka, valjda kužiš da ne mogu upucati Hrvatsku? Tebe mogu i tebe hoću.

 18,393 total views,  18 views today