“Krešićuuu…”
“Šta?”
“Kako šta? I ne kaže se šta nego što. Drago mi je da te vidim.”
“Dobro. Daj mi sto eura.”
“Šta će ti sto eura?”
“Ne kaže se šta nego što.”
“Krešo, koji će ti kurac sto eura? Jučer ti je nonić dao pedeset kad mene nije bilo doma.”
“A gdje je išao nonić?”
“Ne kaže se gdje nego kamo?”
“Daj mi sto eura, idem za Beograd…”
“Ne kaže se idem za Beograd nego idem u… KAMO IDEŠ?”
“U za Beograd, vozit će nas Zvonimirov tata sa kombijem.”
“Kaže se kombijem, sa je oznaka društva, vi ćete ići sredstvom…”
“Nona, imat ćemo i društvo, tri cure će u Beogradu slaviti rođendan na jednom brodu, u Beogradu ima puno brodova i svi tamo slave rođendane i ja ću tamo slaviti rođendan kad budem imao petnaest…”
“KREŠO!”
“Što?”
“To nisu brodovi, to su splavi. Pristojni ljudi slave rođendane u svojoj zemlji. Što ćeš ti u Beogradu?”
“Slušat ću Karleušu, ‘Samo za tvoje oči’.”
“KREŠO!”
“Što?”
“Ja ti to sigurno neću platiti, uostalom, Karleuša dolazi u Hrvatsku pa neka ti ulaznicu plate ćaća i mater. Da ti tata nije živ u grobu bi se okretao. Šta ćeš njemu reći, kako ćeš Dalmatincu objasniti da ideš u Beograd slušati Karleušu?”
“Oni idu u Zadar a ja sam rekao da želim malo biti s tobom…”
“Ne i ne! Neću lagati sina, kad Karleuša dođe u Rijeku, onda ćemo razgovarati.”
“Ne puste je jer je Karleuša četnika.”
“Što je Karleuša?”
“Četnika.”
“Znaš li ti što si rekao, znaš li ti tko su bili četnici? I ne kaže se četnika nego, nego… Krešo, ti si glup k’o kurac.”
“Nema veze, ne smije doć, ja idem za Beograd, ona ima lijepe sise i noge i lijepo pjeva i baš me briga što je ona…, što je ona… Zaboravio sam.”
“Krešo, jeste li vi u školi učili o Domovinskom ratu?”
“Ne. Ratovi se uče u osmom. I prvi i drugi i treći…”
“Nema trećeg…”
“Dobro.”
“Ima toliko naših lijepih pjesama. Dalmatinskih. Tata ti krasno pjeva…”
“Da. Stalno po kući tuli kako ‘maslina je neobrana’, za koji kurac je ne obere?”
“KREŠO!”
“Što.”
“Ne rugaj se tati, da nije bilo tate ne bi bilo tebe. Ima i ona lijepa pjesma ‘Croatio iz duše te…’ ”
“Nona, ako mi misliš pjevati ‘Nek’ te rani kora kruva, kapja vina, zrno soli, nek ti kušin bude stina…’ Idem ća.”
“KREŠO!”
“ŠTA!”
“Ne smiješ pljuvati po svom, a voljeti tuđe…”
“Ja bi volijo da je Karleuša moja ali sam premali za nju i nemam love. I meni je glupo kad tata kuka i zavija kako mu je dosta ona kora i kapja vina, a stalno pije i pun mi je kurac njegovog kamenog kušina. Tko još spava s kamenom ispod glave? Čuj, nona, ovo.”
Hiljadu ljudi u moje grudi večeras gleda, a ja još igram samo za tvoje oči, a ti sam sa ženama trista, moj sadista… padam ja i ove noći, a ti sam sa ženama trista, moj sadista. Mokra do kože i svi se lože trista stepeni a ja još igram samo za tvoje oči, padam ja i ove noći a ti sam sa ženama trista, moj sadista.’
“Krešiću, ti plačeš?”
“Uvijek plačem kad slušam Karleušu, nona, daj mi sto eura.”
“Dat ću ti samo mi obećaj da ćeš, kad se vratiš iz Beograda, naučiti pjevati “Croatio, iz duše te ljubim’.”
“Oću, oću, oću, samo mi daj te eure…”
“Krešo, u Beograd idete s riječkim tablicama, što ako vam tamo razbiju kombi?”
“Ma, daj, nona. Nije Beograd Split.”
