Otkad živim u ratu, jesam li ikad živjela u miru, pitam se postoji li individualna ili ipak samo kolektivna krivica.
Sve češće ljudi spominju kolektivnu krivicu. Laķše je sebe u ratu gledati kao žrtvu nego kao zločinca.
Valjamo se u takvom zlu da nam je alibi potreban poput čaša krvi vampiru.
Zato se mnogi pitaju jesu li ljudi kolektivno zlo koje nam je uklesano u gene ili individualna čudovišta koje zločini čine ljudima.
Tko su pravi zlikovci? Oni milijuni koji istresaju bombe, sad već i ne birajući cilj, ili su zločinci svi koji ubijaju ne pitajući se postoji li uopće razlike između kolektivnog ili individualnog zločina?
Koga briga. Važno je da se svijet pretvorio u “pakao” i da će nakon nekog vremena opet postati “dobar”.
Kad je to svijet konačno prestao biti dobar i kad je zauvijek otišao u pakao?
Za mene se to dogodilo kad su nedavno krenuli paliti djecu.
Znala sam da se ni ja više nikad neću vratiti na staro. Zapalila sam Dnevnik Ane Frank i rekla sebi, dakle, to su oni. To sam ja. Nema nazad.
I oni i ja dignuli smo zastor, škripnuli zubima i otkrili tko je ljudsko biče.
Spoznaja me nije prosvijetlila. Svakoga dana tupo buljim u zid ili more ili prodavačicu u marketu ili još nerođenog unuka. Koga će on ubijati da bi se mogao usrećiti?
Susjed mi je u petak poklonio knjigu naslova “Ordinary Men: Reserve Police Battalion 101 and the Final Solution in Poland” o Nijemcima koji su u nekoj poljskoj zabiti masakrirali Poljake.
Dugo me zanimala ta knjiga. Autor Christopher R. Browning ispituje jesu li Nijemci morali ubijati? Mogli su ili nekažnjeno otići ili nastaviti ubijati.
Pobili su 32.000 Poljaka, posebno se potrudili da bi savladali sve novije i novije tehnike. Iz dana u dan to ih je sve više usrećivalo.
Knjigom je dokazano da su Nijemci bili “oni koji ne bi ni mrava zgazili”, kako je to napisala naša genijalka Drakulić.
Nisam se zgrozila. Čemu čitati o Ani Frank, Aleksandri Zec ili nekoj djevojčici čije ime ne možeš izgovoriti?
Čemu se zgražati nad Nijemcima, Židovima, Trumpom…
Kao da sam ja bolja? Kao da ću ikad zaboraviti što su Hrvati civili radili u Gospiću civilima Srbima?
Tada sam bila novinarka. Čitala sam zapisnike i izjave hrvatskih zločinaca.
Zašto ovo danas pišem? Jedan od ubojica koga znam dobio je unuku.
Sretan je. U očima sam mu vidjela suze. Beba je spavala u kolicima s dudom u ustima, On je zaboravio Gospić. Ja ga se mutno, mutno sjećam.
Postoji li zločin? Kolektivni zločin? Individualni zločin?
Nebitno. Mi smo samo ljudi, ubojice koje ne treba definirati.
