Koliko ste samo puta pročitali ovu rečenicu i nastavili dalje drkati po mobitelu…
Umjesto da zastanete! Iz poštovanja prema onoj sirotici ili sirotanu. Nakon duge i teške…
Okej teške. Ali koji je to kurac duge. Ja sam sad već toliko dugo duga da i ne znam koji rak imam.
U Zagrebu su mi rekli, 3 mjeseca. Jebiga. To je podatak. Tako treba razgovarati s bolesnicima. U tri mjeseca se možeš organizirati, opustiti, shvatiti da će umrijeti i svi oko tebe, odlučiti tko će ti doći na pogreb…
“Tri mjeseca” je i utjeha. Daje ti vremena da analiziraš što si sve krivo napravio, koga si trebao poslati u kurac, srećom, još imaš vremena.
Jedna sam od rijetkih koja u životu nije griješila. Dapače, uvijek sam pretjerivala u pristojnosti i empatiji.
Imala sam prijateljicu, bože, koliko “prijateljica” imamo mi žene. Dok mi nisu rekli dijagnozu šutjela sam. Iz mene je provalilo jednog jutra, desetak dana poslije operacije.
Ležala sam na kauču poput tranširane krave, kad, evo nje.
“Ne bi vjerovala. Bila sam s Nikicom u Lidlu. Mala je bila u kolicima. Prišao nam je neki gospodin i rekao mi, šinjorina danas cure rađaju dok su još djevojčice.” Smijala se histerično pokazujući mi dva nova implantanta. “Kako si?”
Jebote! Nećeš mi na pogreb! Nećeš! Imaš šezdeset i četiri godine, a u Lidlu zbog tebe svi kurčevi stoje na gotovs.
Jebote! Čitav te život znam. Pedeset mi godina pričaš lovačke priče, a ja dobra poput kruha i naivna kao časna u noći kad je postala nečasna… a, ne, ne, ne. Nećeš na moj pogreb gaduro na pragu osamdesete.
“Imate još tri mjeseca…” “Mama”, rekao mi je sin, kako ćemo podići troje djece? Svijet je poludio. Sestra nema djece, imaju stan, nema nikakve potrebe da dobije ni komad kuće…”
Podivljala sam. “Zašto imaš troje djece? Tko ti ih je uvalio? Ona je moje dijete, tu je i tata. Kuća jest moja starina ali tvoj otac i ja u nju zajedno ulažemo već četrdeset godina…”
Nije uspio sakriti tipični, podrugljivi osmijeh. Znate već, budalo stara, jedina si u gradu koja ne znaš.
Odlučila sam. Nećeš dobiti ni komadić kuće, a nećeš mi doći na pogreb ni ti ni njeno troje djece. Neka im kuću ostavi otac.
Onaj me osmijeh jebeno uznemirio. Što to moj sin zna što ja ni u davno prošla tri mjeseca nisam uspjela saznati?
Kad sam jedne od besanih noći, sve su mi besane, čula muževljev treći hrk koji bi slonu prekinuo orgazam uključila sam njegov mobitel.
Ne morate vjerovati, on nju zove kako je mene zvao pred četrdeset godina. “Mišu, mali majušni”. Budala nepismena. Kao da postoji miš mali ogromni. Bila sam zaljubljena i mlada. Zato nisam obraćala pažnju na njegov pravopis a ni na činjenicu da su stalno skupa lovili ribu. Meni se riba gadi.
Razgovarala sam sa kćerkom. Sve je znala. “Čitav moj život je laž, laž”, vrištala sam. “Stara, svačiji je život laž, da nije sve bi nas istina pobila u dvadesetoj.”
Dakle tako. Da se svo ovo sranje nije odužilo ja bih umrla u miru i spokoju ispraćena kuknjavom svojih najdražih.
Ovako ću na svom pogrebu biti samo ja u pratnji sebe.
