Ako se čovjek ičega boji onda je to rak. Ne toliko bolesti koliko liječenja.
Ja pojma nisam imala da rak izaziva halucinacije i da pričaš neviđene pizdarije dok misliš da si Ciceron. Naravno da ti to nitko prije nije rekao, ali je vjerojatno pisalo kod pristanka na zahvat. Ali tko to čita? Kasnije je kasno iako nisi ni kriv ni dužan. Doktori te tješe da su “vidjeli i veće ispade od tvojih”. Međutim, to ne pomaže.
Za vrijeme liječenja rodbina ne odustaje. U kuću ti ulaze čarobnjaci, boce krcate lijekova, za 150 eura liječe od igle do raka lokomotive. Da se razumijemo, nisu to neobrazovani ljudi. Imaju fakultete, predaju na fakultetima i vrlo dobro znaju svoj trgovački posao.
Znaš da ti spasa nema ali moraš biti dobar, šutjeti, ne srati i ništa pitati.
Meni je pun kurac raka, života i laži, pisala sam o tome, a stalno mi govore kako je život lijep dok hodaš po proljetnom cvijeću. Ne želim hodati po cvijeću, želim biti ispod njega.
Doduše, nije sve baš tako dosadno. Danima me kojekakvi doktori, naglašavam s diplomom, zovu da bi mi rekli tko je sve u riječkom KBC-u peder.
Sudeći po popisima koje imam, ne znam ima li nepedera.
Ne, ne, ne i ne. Neću objaviti liste, zasad. Želim umrijeti, ne piti alou veru i slušati tko koga jebe.
Ima li za rak neki drugi lijek?
