Evo nam Matanića opet. Očekivano. Osvanuo je u Gloriji nimalo neočekivano.
Njegov prvi intervju poslije pada dao je ženskom časopisu da bi ženama objasnio što mu se dogodilo.
A što se dogodilo žrtvi Mataniću rekao je gospođi koja se razumije u novinarstvo k’o djevica Mara u “neprimjereno ponašanje” kako i Matanić i gospođa zovu njegovo mahanje kurcem pred očima nezainteresiranih cura.
Matanić i opće nepoznata “novinarka” u intervjuu ne govore mnogo o žrtvama zato jer je jedina žrtva Matanić.
On je godinama bio u “rupi”, ničega se ne sjeća za sve su krivi alkohol i opijati, pizda im materina.
Da, jadni Matanić.
Srećom, bio je godinu dana na liječenju što bi preporučio i drugim pijancima i opijaterima.
I opet, srećom, dok se liječio u ludnici ipak je uspio snimiti film iako mu je u ustanovi bilo grozno. Mala soba, niđe ni viskija ni pički ni opijata.
Svaki alkoholičar, ovisnik i seksualni zlostavljač trebao bi skočiti u najbližu ustanovu da se prosvijetli, ozdravi i da intervju Gloriji.
Žrtve o kojima se nije govorilo jer i nisu žrtve neka se jebu.
Matanić je naglasio da ga nitko nije prijavio, on je sam sebe nevinoga kaznio. Zna da će njegova borba sa demonima biti doživotna, ali siroti Mata je prelomio, borit ću se, nikad više.
I bijedna novinarka Glorije i “žrtva” kod svakog normalnog čovjeka izazivaju žestoko gađenje.
“Ovo je Hrvatska” znao je s vremena na vrijeme urliknuti naš Tata.
Hrvatice su to shvatile zato ni jedna nije prijavila Matanića.
Smiješi se, gutaj i progutaj ako ne želiš da te proguta crna rupa.
Sve mi znamo, iz Matanićeve rupe će izaći feniks, u rupi u kojoj su se našle žrtve čamit će očajna, uništena bića bez prava na pravdu i empatiju.
