Ovih su se dana horde prvašića uputile prema mučilištima.
Sve je to iza mene, ali ipak me vratilo u prošlost. Moj sin je prije prvog ulaska u školu morao otići na liječnički pregled. Nadrkana doktorica rekla mu je da se svuče. Jadničak se gol tresao poput šibe i gledao me ispod oka.
“Krenut ćeš u školu. Raduješ se školi?” Šutio je. “Zašto šuti?” “Ne znam.” “Smiri se, ajmo na posao.” Vještica je ispod stola izvukla štapinu i uperila je na ogromno slovo A.
“Koje je ovo slovo?” Moj sin, koji je naučio čitati kad su mu bile dvije, šutio je kao zaliven. Promeškoljila sam se na stolici. “MAMA, nema šaptanja!” Štap je uperila prema slovu B. Siroče je šutjelo.
Bili smo u ordinaciji kroz koju su stalno prolazile sestre, ulazile su u dječju ambulantu. Pred očima nam se ukazala kućica. Štapina je šetala po krovu. “Što je ovo?” Šutio je. Pa smo ugledali neboder. Moga sina je i neboder ostavio bez riječi. “Reci mi razliku između kućice i nebodera…”
U tom je trenutku u prostoriju ušla medicinska sestra, u ruci je držala ogromnu injekciju za ispiranje ušiju. Budući prvašić urliknuo je poput lava kome netko gura užarenu cijev u guzicu. Skočio je na mene, zagrlio me i preklinjao, ne, mama, ne, mama, neeee…
Dok sam na njega navlačila odjeću i smirivala ga, doktorica je tresnula pečat na komad papira, uvalila papir u plavu kuvertu i uručila mi pismo. “Ovo dajte njegovoj drugarici.”
Prošlo je šest mjeseci, drugarica me pozvala na razgovor. “Čujte, promatrala sam Slavena, jako je visok, mislim da može normalno pratiti nastavu iako ponekad djeluje odsutno, stavit ću ga u zadnji red da ne smeta drugoj djeci”. “Zašto je u prvom redu?” “Nije vam doktorica rekla?” “Ne.” “Napisala je da nije sposoban pratiti nastavu i da mu treba posebna pažnja.”
Jadno moje dijete. U međuvremenu je završio dva fakulteta, jedan u Beču drugi negdje u Americi, sve sam njegove diplome i uspjehe zaboravila ali vješticu u bijeloj kuti neću nikad.
Kad sam sa kćeri otišla po potvrdu da je normalna, bila sam spremna. Objasnila sam joj da je štapom nitko neće izmlatiti, doktorica će je pitati koje je koje slovo, neće dobiti injekciju i mora naučiti razliku između kućice i nebodera. Krenule smo na klanje.
U istoj ambulanti sjedila je druga doktorica. Moja kći je veselo mahala rukama i nogama. “Pitajte me, pitajte me…” “Dobro, dobro, smiri se, ajde, reci mi, što nosi koka?” “Perje”, vrisnula je oduševljeno i pobjedonosno me pogledala.
Doktorica nije bila zadovoljna. “Nosi perje, nosi perje”, vrištala je moja kći. “Smiri se malo i razmisli, što nosi koka?” “Perje, perje, PEEEERJEEEEE…“ Doktorica me bespomoćno pogledala. “Koka ima riticu”, objašnjavala je svojoj žrtvi, što pokaka koka?” “Drekić”, vrisnula je moja kći, “iz ritice joj izađe drekić, drekić…”
“Dobro”, žena je izgubila živce, a “jaje, tko nosi jaje?” “Koka nese jaje”, žrtva je postala lovac, “nese jaje, nosi perje, nese jaje, nosi perje, nese…” Doktorica je bijesno lupila pečat na komad papira pa ga ubacila u plavu kuvertu. “S ovim ćete djetetom imati velikih problema.”
Sa svojom djecom nikad nisam imala velikih problema, a drugu plavu kuvertu bacila sam u smeće.
