Sperma iznad Sarajeva

Oduševljena sam. Čitaju me i u Sarajevu. I to još cure. Nema veće sreće za gospođu u mojim godinama od one koju osjetiš kad dobiješ pismo od nekog tko bi ti mogao biti unuka. Ta ti neka ili neke odrežu četrdeset godina, adrenalin krene kolati zakrečenim žilama, snaga se vrati u ukočene prste.

Eeeej! Opet sam mlada djevojka, sanjam kako ću promijeniti svijet. Mi ćemo se žene ujediniti, sve mužjačine pretvoriti u muškarce, partnere. Nećemo se dijeliti na nas žrtve i njih zlostavljače, gadove, muške svinje, jebene drkadžije, bešćutne spodobe, silovatelje.

Moji se snovi nisu ostvarili, ostarjela sam, a slobode nigdje na vidiku. Pa ipak, kako napisah, povremeno mi srce jače zakuca, probudi se u meni neka vjera da tu negdje rastu drugačije žene, žene koje su spoznale da je spas u borbi, ne u nadi. Bravo, žene sarajevske!

Evo priče. “Ugledni izdavač iz Sarajeva” koji je još i “poznati pisac”, Goran Samardžić, novinarki koja nema djece objavio je preko fejsa kako će joj u “fildžanu” poslati svoju smrznutu izdrkotinu pa će joj dijete imati “lijepe noge na njega”, a “pamet na nju”.

U BiH nitko “bitan” nije postavio pitanje kako je moguće da se sarajevski “ugledni izdavač” zabavlja šaljući u fildžanu svoju spermu. Doduše, javilo se nekoliko portala.  Ugledno “Oslobođenje” i ugledni “Avaz” nisu čuli za priču.  Srećom, u BiH ne rastu samo bolesne drkadžije. Poznati filozof, novinar i književnik Dragan Bursać javno se ogradio od svoga “kolege” po međunožju i odbio već dogovoreno izdavanje knjige u Izdavačkoj kući Buybook. Djevojke, žene, bake, zapamtimo to ime. Velika je stvar kad se na našim ženskim ekranima ukaže ime i prezime pravog muškarca, Čovjeka, a ne bolesnog drkadžije.

Cure, eto, učinila sam ono što ste od mene tražile. Oduševljena sam vašim entuzijazmom i tužna zbog naše ženske nemoći. Hoće li nakon ovog teksta Samardžić prestati drkati u kojekve posudice i veselo pisati o tome? Neće. Smeta li mu što svoju izdrkotinu nudi okolo nimalo vodeći računa koliko boli takvim zločinom nanosi svojoj ženi i djeci? Ne. Jebe se Samardžiću i za osjećaje nesretne novinarke, namjerno joj ne spominjem ime, čemu dodatni rezovi na srcu. Njemu je njegov kurac car, a ono što njegov car povremeno pljucne zlato tekuće.

Ima jedan fenomenalan film, “Tri plakata izvan grada”, nadam se da će dobiti sto Oscara. Ukratko. U manjem američkom gradu netko je silovao pa ubio djevojčicu. Istraga se ne miče sa mjesta. Majka ubijene djevojke sama uzima pravdu u svoje ruke, kreće u rat protiv mužjačina iz svog okruženja i ne odustaje. Poruka je jasna. Mi žene ostat ćemo žrtve sve dok na silu ne odgovorimo silom.

Dakle, cure moje, kad naletite na samardžića, ne kukajte, ne mislite da se svijet može promijeniti pisanjem. Opustite se, udahnite duboko, pa svom samardžiću odrežite cara, neka ga pas pojede, mislim na psa koji ima dobar želudac. Kad svi naši samardžići budu u otkačene posudice pišali krv kroz plastičnu cjevčicu, ili bar imali na umu da postoji ta mogućnost, svijet će za nas žene postati dolina ruža.

Tko je ono rekao, oko za oko, tri zuba za jedan zub?