Jesam li normalna?

Godinama sam uživala u seksu. Rađanje djece nije mi padalo na pamet. Hvala piluli nisam morala odbijati svaki napad na moju nečednost pa užasnuta brojiti dane. A onda…  Sve su moje vršnjakinje okolo vozale bebe, neke čak vodile djecu za ruku.

Poželjela sam biti mama. Znala sam da su djeca skupa, nisam imala ni posao ni stan, pa ipak… Mislila sam da ću sa djetetom postati Normalna Žena. Racionalna odluka? Danas vidim da je to bila, da je to bila… bila… životinja u meni. Zarila je svoje kandže u moj mozak i zarežala, rodi!

Ista zvijer godinama u meni urla, zašto si me poslušala, kravo tupa? Što su meni moja djeca dala? Noćima ne bih spavala zbog njihovih proljeva, kašlja, histeričnog plača, tužnog zavijanja, naglog buđenja iz sna i traženja od mene da otjeram velikog, crnog psa koji će ga ugristi…

Kad ću prespavati noć u komadu? Hoće li ikad nestati pelene, pamučne pelene, iz mog života? Jednom sam bila na zebri, gurala sam kolica, probudila me sirena ogromnog kamiona. Zašto mi nitko nije rekao da plač, vrištanja, upaljene oči i crvena guzica nije najgore što će mi se u životu dogoditi? Da, dok sam bila trudna mislila sam da je porođaj jednako sloboda?! Trudnoća je naljepši dio imanja djeteta? Ili ipak sam čin začeća sa čovjekom koga, srećom, ne poznaješ i srećom ne znaš da ćeš ga upoznati? Kad su djeca sreća?

Odlasci u vrtić u pet ujutro, spoznaja da tvoji dečki, iako najpametniji u razredu, nikako da to pokažu u brojkama. Mislila sam da bih morala biti strpljiva i čekati hepiend. Moja djeca to sam ja, njihov uspjeh je moj uspjeh, moji snovi njihovi su snovi. Samo je jedna majka. Majka je uvijek u pravu. Ona je rodila, ona je dojila, ona zna najbolje.

Nisam ja od svojih blizanaca previše očekivala. Nadala sam se samo da će davati intervjue na svim svjetskim televizijama. Jedan će objašnjavati svoja velika dostignuća u astrofizici, drugi će dozvoliti da ga kamere snimaju dok nepokretnom djetetu operira kralježnicu, a nakon šest mjeseci te će iste kamere pokazati moga sina kako u bijeloj kuti, stetoskop oko vrata, gleda operiranog dječaka koji zabija gol na igralištu ispred škole. Zar je to previše?

Danas moji blizanci imaju četrdeset i šest godina. Da mi se vratiti u ono vrijeme kad sam njihovom ocu, hvala bogu da ga ne viđam desetljećima, širila noge. Nakon parenja isprala bih se varikinom. Oni ne samo što ne daju intervjue na televiziji, oni ni meni ne žele odgovoriti na najjednostavnije pitanje, kad ćete se uhvatiti bilo kakvog posla? Imaju objašnjenje. “Rad oslobađa samo u koncentracijskim logorima.” Čitali su da većina ljudi mojih godina, većina ljudi na samrti, žali što je život, jedan jedini život, potrošila na rad umjesto na uživanje u životu.

Stariji mi je rekao, previše si pumpala naša ega, ti si poput oca iz drame “Smrt trgovačkog putnika”, i on je mislio da mu je sin genije.  “Od čega mislite živjeti?” “Stara, živi smo. Misliš da je normalno raditi osam sati dnevno, pa onda još osam sati biti na mobitelu ako se šefu na neku temu digne, za pet tisuća kuna?” Ne mislim da je to normalno, ali nije normalno ni da dvojica zrelih muškaraca, sad su u četrdeset i šestoj, na Učki traže i nalaze napuštene mačiće, pa za njih traže “dobre ruke”. “Dobre Ruke” moraju polagati ispit prije nego im moj dvojac dozvoli da zadrže mačića i još “Dobre Ruke” moraju potpisati ugovor. ?!

Jesam li trebala roditi? Onaj mlađi sinoć mi je spremio kolač od sira sa šumskim voćem, onaj drugi me je jučer probudio sa buketom sunovrata  iz “moga vrta”. Nisam znala da ima vrt. Možda rad zaista oslobađa samo kad živiš u koncentracijskom logoru? Moja djeca robuju slobodi.

Gledam u žute sunovrate, žvačem kolač od sira i nekako sam sretna.