Čitam ovih dana kako je Dean Jović, savjetnik predsjednika Josipovića, od šefa dobio otkaz jer se usudio reći da Hrvatska devedeset i prve baš i nije bila leglo demokracije. Josipović zna da je bila. Ne želim trošiti riječi na Josipovića, nacerenog lutka koji jednakim osmijehom pozdravlja trudnu kravu i bezubu bebu. Napisat ću nešto o demokraciji koja je devedeset i prve Hrvatskom harala poput kuge.
U četvrtak sam bila na pogrebu Lučanu Delbiancu legendarnom pulskom gradonačelniku iz demokratske devedeset i prve. Ja Primorka i građanka Rijeke kojoj je tada hrvatski fašizam bio jednako nepodnošljiv kako mi je to i danas Istru sam doživljavala kao Zemlju u takozvanoj zemlji. Komad svijeta gdje žive drugačiji ljudi. Ne mrze bližnjega svoga onako kako im Crkva i Država propisuju. Istrijani su tada mislili da su ljudska bića i Talijani i Srbi a ne samo potomci čistokrvnih ustaša ili udbaša koji su onda, to čine i danas, uspješno glumili ustaše. Istra je tada bila moja zemlja u kojoj sam na Vrhu kod Nevija liječila depresiju i neodoljivu potrebu da se ubijem.
Kako napisah, u ta krvava demokratska hrvatska vremena Pulom je \”vladao\” Delbianco. \”Talijan\”, \”Istrijan\”, za tadašnje \”demokrate\” ostrašćeni nehrvat, za prijatelje Lučo. Da, važno je reći, građani Pule izabrali su Delbianca za gradonačelnika. On \”vlast\” nije osvojio ubijajući lokalne Srbe. Nije ih pojio kiselinom iz akumulatora, vezivao im ruke žicom, bacao u Jadransko more. Delbianco nije bio, da malo pokradem Perišića, \”naš čovjek na terenu.\” Bio je, i ostao do kraja, svoj čovjek na tuđem terenu. Demokratska Hrvatska mu to nije mogla oprostiti.
Jednog, vjerojatno sunčanog dana, demokratske devedeset i prve, u rujnu, država Hrvatska odlučila je ubiti gradonačelnika Delbianca. Demokratska Hrvatska bila je praktična. Zbor narodne garde, tako se zvala naoružana, divlja horda koja je ubijala u ime demokracije, jednostavno je krenula ubiti gradonačelnika Delbianca bez hiljadu, oprostite, tisuću, zašto. Prijatelji su ga zaštitili.
Delbianco je znao što mu se sprema, znao je u kakvoj zemlji živi. Nije se sakrivao od razbojnika samo je iz stana iselio ženu i dvoje malodobne djece. Lučanova djeca i žena selili su od prijatelja do prijatelja. A onda je Valnea odlučila da je bolje, kad se već mora, da ona i djeca demokratski poginu uz muža i oca nego da prepuste voljeno biće da samo dočeka metak države Hrvatske. Neke žene vole svoje muževe, neka djeca vole svoga oca.
Delbianco je preživo što ne znači i da je ostao živ. Izašao je iz IDS-a. Biti u Istri čovjek i član IDS-a nemoguća je misija. Opstati a ne biti član IDS-a nije jednostavnije. Delbiancu je uspjelo ostati čovjek i maknuti se od kriminalaca kojima je zamijerao što Istru trpaju u svoj džep. I tako, Hrvatska nije Delbianca ubila devedeset i prve ali ga jest krenula žderati na način na koji ždere sve dobronamjerne, misleće, hrabre, poštene građane ove nesretne zemlje.
I tako, ode naš Lučano. Odlučio je da ga do groba isprate samo prijatelji. I bi tako. Nitko nije bio tamo u ime Države, nitko nije Valnei uručio hrvatsku zastavu, nismo čuli marš ni tužno zavijanje unajmljenog trubača. Od voljenog oca oprostila se kći Dora. Vjerujem da smo svi koji smo bili tamo u trenucima dok je govorila Dora poželjeli da i mi doma imamo takvo dijete.
Ne bih pisala o Lučanu, teško je pisati o ljudima koje voliš, ali nekako mi ide jer je ovo tekst o Hrvatskoj. Hrvatskoj, odvratnoj zemlji koja je od svoga nastanka do dana današnjega ubijala i ubija sve ljudsko u svojim građanima. Umlatila je Delbianca a njegovi krvnici trljaju šape jer misle da je opet demokracija pobijedila. I jest. Njihova.
Slušam ove licemjere, lažljivce, lopine, zločince, ubojice, koji mi govore kako je bilo devedeset i prve kao da sam se jučer rodila. Isti lažovi koji nam prekrajaju odvratnu povijest kroje nam još gadniju budućnost.
Čao, Lučo. Blago tebi.
Comments
30 responses to “Adijo, Delbianco”
Prelijepo receno, bio je prvenstveno covjek, ljudina. Dugujem mu svoje bezbrizno djetinjstvo devedesetih i rat tamo negdje daleko.
Ironično je to za naše vjernike, ali takvi kao Lučo prije skupe blago u Kraljevstvu nebeskom od licjemjernih batinaša s krstom na prsima…
Ne znam ovo što se ne odnosi na Istru ali nju si zaista preškrto opisala. A, pravo da se reče i ne može se opisati ta divna Istra i Kvarner i ti divni ljudi, i Lučano. Ja sam uvjek mislio, i sad, da je to možda raj ili će prije biti san, stvarnost nekako nije.
Ta ljepa Istra i ti divni istrijani i ti dobri Lučano.
R.I.P.
Gospođo Vedrana!
Svet pokriva mrak. Malo je kula svetilja, a Vaš Lučano je jedna od njih.
Krvnici će jednog dana gorjeti u Paklu, ma koje vere bili iako u to ne veruju!
Na žalost, vedrana, u potpunosti si u pravu. kad nam takvi kao Zampolino idu govoriti o demokraciji i demokratičnosti, vidimo da nam je država definitivno i konačno otišla k vragu…
O sposobnostima poštivanja tuđeg mišljenja, mada bilo i drugačije, niti neću…
PS: RIP Lucianu, prvenstveno Čovjeku
Draga Vedrana, da te nema trebalo bi te izmisliti.
bravo gosp.Rudan ,neki kao da zaboravljaju da ima i nas koji smo postojali i 1991….
Pitajte mlade medicinske sestre koliko su izgubile živaca i novaca oko silnih peripetija oko medicinske škole koju je organizirao Delbianco. Kako može fakultet raditi 2 godine bez odobrenja ministrastva? Ima tu još puno zanimljivih pitanja, iskreno neda mi se iznositi, ne zanima me Delbianco. Samo želim zaključiti da možeš biti i Vredrana Rudan ali ne moraš biti u pravu, jer to je totalno relativno. Samo jedna strana novčića. Divno je jedino da na samrti nitko nije ljudina, heroj, štogod, na samrti svi smo isti. I bogati i siromašni, i iskreni i lažni 😉
ipak malo žestoko za moj ukus…u ratu.je.bilo svega,ali u svakom ratu ima idiota.Gdje smo mi koji smo se borili kao vojnici, da svi ljudi u našoj državi imaju jednaka prava….nas nitko ne spominje…samo općenito loše o 91godini.,..Gosp.,Rudan sve o 91g trpa u isti koš kao loše
U pravu si kao i uvijek Vedrana.Cijenis prave vrijednosti, prave i postene ljude.Razumijem te sto volis Istru i Istrijane.Divni su to ljudi.Jedan od njih je bio i Delbianco.Ja takodjer volim Istru iako sam rodjena u unutrasnjosti.Mislim da je Istra sa svojim ljudima prekrasna.Zao mi je sto si nemogu priustiti taj luksuz da odem zivjeti tamo , makar pod stare dane.Demokraciju iz 91 si vjerno opisala.Mene je hvatao strah proci ulicom, zbog pijanih i naoruzanih pripadnika–vojske–tzv.patikara.
Dobro je sto si svojim tekstom podsjetila javnost, kakva je uistinu bila demokracija 91.BRAVO!
Bravo , ma najbolja si !! jedina si!!
Ne znam čovjeka, ali vjerujem ti na riječ Vedrana 🙂
Da… pa talijani jos od 41 slove kao njezna bica puna razumjevanja za narod na okupiranim podrucjima. A nadalje bas me zanima kakav bi bio da su mu cetnici svaki dan pucali nad glavom i bacali bombe u dvoriste. Isto kao i ti koja nisi okusila rata… da su ti ubili djete pa zubima bi ih klala. Zato ne lupetaj o fasizmu kad nista ni neznas o zivotu. Jednom je Ante u vecernjoj skoli dobro rekao… Da lako vi ovdje govorite gle lavica kak je slatki, a ti lavovi nas jedu i nisu nam slatki. Odma ga ubijemo!
Cijenjena – i
Promasili ste temu . Ako je netko Vama ubio djete , nakon uzasa i boli koju ste osjetili , NE morate i Vi nekom drugom ubiti djete . Zar ne ??? Cak i ono Biblijsko ” oko za oko , zub za zub ” je sankcionirano od Isusa (ako ste krscanka-in ) ” okreni i drugi obraz ” .
Predivna zeno, neznam jeste li svijesni ali ovaj vas tekst govori isto toliko o Srbiji Slobe “slobode”, Arkana, Seselja i ostalih turbo nacionalista, koliko i o “Lijepov vasoj”. Iste komunisticke bitange koje su poput zohara sabijenih u cosak njihovog dogmatizma zahvaljujuci kome su dominirali narodne mase decenijama, pocele da glume ptice ili leptirove zahvaljujuci krilima (krilima nacionaldemokratije – demokracije) koje su im zakacili zapadni centri moci.
Isti banditi koji su u od kolektivne ekonomije stvorili privatna carstva uz pomoc “patriotske” retorike. Isti lakeji u mas medijima ; ista prokleta polupismena masa koja je taj turbopatriotizma gutala itd.
Zivim daleko od svega toga i za ime Lucciano Delibianco nikada pre vaseg teksta nisam cuo, ali zahvaljujuci vama osijetio sam njegovu plemenitost i rodilo se toliko osijecanje saucesca kao da ste mi pricali o nekom starom i bliskom prijatelju.
Vi, kao i ljudi o kojima pricate u ovom tekstu, ste slika Hrvatske koju cu uvijek voliti ; i koja je na neki nacin dijeo mene.
Divan tekst. Sećam se da smo mi iz Beograda koji smo želeli dobro, mir i slobodu, voleli IDS, i Feral, Slavenku i Radu Iveković… Mirovne grupe su sarađivale, Znnlo se ko je čovek, a ko to više nije.
Ako su se neki ljudi odrekli tog nasleđa devedesetih, pacifizma, borbe za nornalnost u potpunom mraku, onda i ne zaslužuju da više budu na vlasti. Jedino se plašim- da sledeći koji dođu ne budu još i gori.
Ma kako možeš…kako te nije stid…stvarno si kučka,Hrvatske branitelje nazivati uboicana,mladiće koji su stali braniti Hrvatsku,da tvoju odvratnu Hrvatsku i Istru i Kvarner i Rijeku…pa šta radiš onda u Hrvatskoj ako ti se ona toliko gadi,odi…nestani odavde sa svojim udbašima,komunistima,četnicima…
Gigi, e stvarno si govedina, ama od te ovčate koja vidi samo sto pastir kaže!
Pozdrav za Vedranu kao i uvek !
A ja cu se Lucana sjecati
kroz pjesmu:
“Tu na crvenoj grudi,
Vinogradi gdje stoje,
Tu je korjen zivota srce
Pustilo moje.
U starom gradu na brijegu,
Ko da stali su sati
Tu me rodila moja,
Moja najdraza mati.
Samo andjeli znaju kako
Je u raju, samo andjeli
A i svi, sto su jednom bar
Istru vidjeli.”
Kravate se je zvala grupa u kojoj
Je Lucano pjevao ovu pjesmu.
E, Vedrana, samo pisi, nek se ne zaboravi.
Poštovana i draga šjora Vadrana, puno ste lipo napisali ovi članak, ka ća i obično pišete za tugu i gušt. Bia bi’ slobodan ka pošteni BG-Dalmatinac posvitovat Vas da ste suviše hrabri i da biste se morali pripazit da Vas niki HR-nacionalista ili naredbodavac životno ne ugroze. Divin se Vašoj hrabrosti!!
Nisam znao Lučana,znao sam jednog jednog drugog čovjeka koji nije htio,da baš tako,nije htio uzmaći pred nemanima,i naravno,životom je to platio,kao i Vi Vedrana,nekako mi se čini da nisam zavrijedio živjeti kad su ljudi kao oni nestali,Hrvatska nikada nebi smjela zaboraviti da je ubila,između ostalih i Kira,gromadu,Reihl Kira.
Da se nadovezem na prethodni tekst o pokojnom Reihl Kiru:
Zahvaljujuci njegovoj zeni se zna za njega. Uprkos svim dokazima, mislim da niko nije odgovarao za njegovu egzekuciju iako su ubojice poznate.
Novine ne pisu o njemu, ali on ipak zivi u sjecanju ljudi.
Slava mu.
Nikome od ovih naših političara nije pala dlaka s glave,
zato se i ponašaju ovako bahato, da ih je strah da će dobit batine ili izgubit glavu mislili bi se, a ovako ih nije briga za stoku sitnog zuba oni žive u nekom svom svijetu.
Da citiram g-dina Sclavusa i kažem da imam isti osećaj:
“Vi, kao i ljudi o kojima pricate u ovom tekstu, ste slika Hrvatske koju cu uvek voleti i koja je na neki nacin deo mene”.
Hrabri ste izvan svake granice i molim vas,čuvajte se političkih psihopata,draga moja Vedrana.
nekad pomislim kako bi izgledali Vedranini clanci u utopiskoj zjednici rofl, ali sta je tu je, God save the Vedrana
…nacerenog lutka koji jednakim osmijehom pozdravlja trudnu kravu i bezubu bebu.…sjajno nisam dalje ni čitao, nisam mogao od smijeha
Bravo, Vedrana!
Svaka Vam čast!
Siniša