Zašto je japanska katastrofa velika? Zato jer se nesreća epskih razmjera dogodila u razvijenoj zemlji u kojoj, kako javljaju svi svjetski mediji, žive “organizirani” ljudi koje “nije obuzela panika.”
Sjećamo li se velikih katastrofa u Africi, Indiji, na Haitiju, Indoneziji, New Orleansu… Koga danas briga koliki su milijuni crnih ili smeđih ljudi nestali zbog gladi, nestašice vode, aidsa… Ti su nam divljaci tako daleko da i ne znamo da postoje.
Dobila sam poziv iz Slovenije. Neki Edvard Zitnik vodi vanjskopolitičku emisiju “Globus” na Teve Sloveniji pa mu je palo na pamet da bih ja mogla Slovencima, naglasio mi je, “u pet minuta”, objasniti što se to ovdje događa.
Posebno ga je zanimalo zašto se naši ljudi valjaju cestama, urlaju, zvižde, pište, trube, bacaju jaja i psuju pod prozorima naših političara. Čovjek mi je obećao plaćanje putnih troškova i honorar. Još ako taj Edvard Zitnik, pomislila sam, bude poput našeg Bilića kome svako pitanje traje najmanje četiri minute i pedeset i devet sekundi kud ćeš veće sreće.
Pred neki mi se dan učinilo kako su Ameri odustali od “obrane civila” koji su se digli protiv Gadafija naoružani tenkovima. Nadala sam se da su američki političari koji su većinu svojih građana pretvorili u siročiće bez krova nad glavom, zdrastvenog osiguranja, mirovina i posla, odlučili prisiliti multinacionalke da malo olabave i dozvole da američko roblje dođe do daha.
Nema ljudskog bića na kugli zemaljskoj koje nije zgroženo sudbinom sirotih Japanaca. Vjerojatno ne toliko zato što su ljudi u suštini dobri i topli, jednostavo, postalo nam je kristalno jasno koliko smo krhki. Japan je svjetska ekonomska sila, prebogata zemlja u kojoj žive radom opsjednuti ljudi, bilo nam je nezamislivo da se na stotine tisuća njih u jednom trenu mogu pretvoriti ili u leševe ili u bijednike koji mole malo hrane, vode i toplu deku.
Bila sam sigurna da ću umrijeti a ovo neću doživjeti. O Gadafiju govorim. Sve je bilo tako predvidljivo. Libijski borci za slobodu, naoružani do zuba, odlučili su svrgnuti diktatora koji im krv pije jedno sto godina i konačno živjeti u slobodnoj zemlji.
Tko se danas, na Međunarodni dan žena, sjeća da su Ameri nasrnuli na Afganistan da bi popravili položaj tamošnjih žena. Krenuli su avioni, bombe, marinci, Britanci, Nijemci… Uzalud. Afganistanci i danas mlate svoje žene.
U nedjelju sam sjela pred ekran i gledala Nedjeljom u dva. Stanković je najavio da će u studio privesti sve moguće prosvjednike i tako nam pomoći da izaberemo najbolje jer Vlada samo što nije tresnula. Toliki na cesti, za koju ću se grupu odlučiti?
U petak, dana gospodnjega četvrtog ožujka, rekla sam svojim najdražima da odlazim na prosvjede. Dosta mi je ove vlade, gadi mi se ovakva zemlja, bit ću tamo sa svojim prijateljima, susjedima, supatnicima… Djeca su se zabrinula, muž me molio da ostanem kod kuće, stara si, imaš visok tlak.
Svi koji su Hrvatima prodavali i još uvijek prodaju tezu da se problemi ne rješavaju na cesti shvatili su da govore u gluhe uši. Sve je više Hrvatica i Hrvata na ulici, hodaju ili trče, ovisi o godištu i kondiciji.
Građani su Zagreb opet doveli u kolaps a policija ne čini gotovo ništa. Što se dešava? Država nema dovoljno policajaca? Vlada šuti jer igra na kartu iscrpljivanja? Nije lako, po ovakvoj hladnoći, trčati gradom, nositi teške transparente, urlati, paliti zastave… Jesu li hrvatski demonstranti balkanski divljaci?
Mi koji živimo van Zagreba pomalo smo zbunjeni akcijama hrvatske policije. Ne tako davno neki su demonstranti pokušali mirno spriječiti privatnog investitora da gradi u Varšavskoj ono na što je, navodno, u skladu sa zakonom imao pravo. Naglašavam da su demonstranti mirno prosvjedovali. Uzalud.
