Tekstovi

Muž me vara. Dvadeset sam godina u braku. Seks… Sve znam napamet. Milovanje guzice svake treće srijede u mjesecu oko 18.00, u 18.10 mi smo svoje odstenjali. On ostaje u krevetu do Dnevnika, ja ustajem ranije jer moram uvaliti suđe u mašinu.

Pa ipak… Ne želim ostati sama, imam pedeset godina. Treneri lažu, pilates ništa ne diže. Moj muž drži mobitel u torbi, torbu u radnoj sobi na katu. Svako popodne dok spava, on je Dalmatinac, čitam sve poruke i provjeravam nepoznate brojeve. Zato, kad mi je pred pola sata ozbiljnim glasom rekao: “Popričat ćemo večeras” pa izašao iz kuće umjesto da je ušao u krevet, zazeblo me oko srca.

Spadam među onih devet milijardi ljudi koji su uživo gledali prijenos Vjenčanja. Nekoliko sam sati pratila drugi program Hrvatske teve i slušala Elizabetu Gojan i dvoje nepoznatih ljudi.

Aleluja! Ameri nakon sto godina krvavih bitaka najzad ubiše najvećeg zlotvora u povijesti čovječanstva Osamu bin Ladena vođu zloglasne Al Qaede. Kako u obraćanju naciji reče Obama, od Amera, naravno, nitko nije stradao, a uz zločinca ubijeni su i “još neki članovi obitelji.”

Priznajem, nikad nisam vjerovala da je Obamino crnilo znak kvalitete ni da će on, samo zato jer je crnac, promijeniti svijet. Živimo, za sada, u bijelom svijetu,  crnac može biti samo momak koji će naivčinama zamračiti pogled. I bi tako.

Siroče sam. Oca mi je bog uzeo u osamdeset i devetoj, u bolnici. Tamo je bio petnaestak minuta.

Majka je imala manje sreće. Umrla je u najstrašnijim mukama u jednom od najskupljih staračkih domova u Hrvatskoj. Bila je jedva pokretna, preživjela je moždani udar. Stalno se žalila na strašne bolove. Liječnik u domu proglasio ju je depresivnom i propisao joj prozac. To smo posebno platili.

Prijatelj me u petak pitao o čemu ću pisati u ovom broju. “O Gotovini, naravno.” “Stara, Gotovina će u utorak biti mrtav konj. Ne kužiš vrijeme u kojem živiš. U Big Brotheru će Tony pokraj bazena kresnuti Macu, H&M nudit će suknjice po pet kuna, u Konzumu će se čokoladni zečji bračni par prodavati uz veliki uskršnji popust, dva za jedan, a teve voditeljica Mikica će silikone broj tri zamijeniti za peticu.

Nikad ni jedno otvoreno pismo nije privuklo toliku medijsku pažnju koliko ono što ga je, trenutno najpoznatija hrvatska književnica Ivana Bodrožić Simić, uputila Betonu. Beton je podlistak beogradskih novina, u njemu pišu neki otkačeni likovi. Ivana ih voli a kako ima “problema sa ‘Srbima’” nada se kako će joj Betonci, ipak su oni Srbi, pomoći.

Ja sam spisateljica. Da sam kiparica ili slikarica od države bih dobila veliki atelje. Da sam kompozitorica pjesme “Dođi k meni, drago moje, da te grle ruke moje”, svako vrtenje na radiju u kafiću naplatila bih u zlatu jer Glazbena unija štiti svoje umitnike.

Zato sam krenula na izbornu skupštinu Hrvatskog društva pisaca, sjedište je u Basaričekovoj, to vam je na Gornjem gradu. Tamo smo trebali izabrati novog predsjednika koji će se znati izboriti za naša prava.

Drage moje uši,

sada nas je već preko tisuću. Nitko od nas pojma nema kako će skupiti lovu za iduću ratu u švicarcima. Gledam naše prosvjede, raduje me kad se ljudi valjaju hrvatskim ulicama, jedini smo u “regiji” koji dižemo glas.

Britanski europarlamentarac Roger Helmer koji “godinama promatra situaciju u Hrvatskoj” napisao je Jadranki Kosor otvoreno pismo. Gospodin koji je već od Hrvatske tražio “odgovore na neka poštena i direktna pitanja” ovaj se put oštro obrušio na hrvatsku “zloporabu privatnog vlasništva.”