Žene, obitelj i odnosi

Stojimo na onom trgu pokraj apoteke. Gledam svoju kćer. Pramenovi stari nekoliko mjeseci, sivi i isprani, oči mutne, da mi ta mlada žena nije kći moje bi ocvalo srce bilo veselo. Ni cure u dvadeset i nekoj nisu uvijek lijepe.

Riječka onkologija je u kamenu i željezu. Proširuje se dok vrućina ubija, medicinske sestre dave se u paklu sa smiješkom na licu. “Pacijentima je najgore”, “to je naš poziv”.

“Jesi li napisala tekst o Slavenki”, zove sin. “Jesi li napisala tekst o Slavenki”, zove Jadranka Pintarić, zove prvo pero hrvatske književne kritike. “Ne”, rekla sam, “ne znam kako”. Otkačili su me.

Danas sam uz pomoć muža bila u gradu. Osjetila sam da će moje noge to izdržati. Taxi nas je dovezao do vrata Neurotha. Prelomila sam. Ipak sam uzela slušni aparat jer mi je život u buretu postao nepodnošljiv. Što to govori onaj tko u mom pravcu otvara usta?

Ako se čovjek ičega boji onda je to rak. Ne toliko bolesti koliko liječenja.

Sve se mi djevojčice sjećamo kako su naši vršnjaci vadili svoje sirotane iz gaćica i mjerili čiji mlaz najdalje stiže.

Gola sam u krevetu. Nedjelja. Probudio me miris kave.

Ne sjećam se kad sam bila mala ispod zvijezda. Djeca oko mene bila su niža, tetka mi je iz Trsta donosila traperice kad ih nitko nije imao, mlatila sam se s užitkom i skakala u more s najviše stijene u Mošćeničkoj Dragi.

Tisuću sam si puta u životu postavila to pitanje.

Da se još jedanput rodim…

Rekla bih sebi, jednom neću biti curica i otići ću od oca zauvijek.