Tekstovi

Kinezi, kad nekoga žele prokleti, kažu, dabogda živio u uzbudljivoj zemlji. Što je Hrvatska učinila Kinezima?

Sinoć sam na teveu čula da još nitko od njih nije u Hrvatskoj umro, to je rekla gospođa koja na Mirogoju prodaje cvijeće. Po jednoj teoriji to je zato jer u Hrvatskoj žive samo mladi Kinezi, po drugoj stoga što odlaze umrijeti u Kinu. Po trećoj, to je talijanska teza, Kinezi u Evropi nikad službeno ne umru, kad neslužbeno umru onda se njihovi leševi zalede, slažu u kontejnere pa šalju doma a umjesto njih u Evropu dolaze friški Kinezi koji dobiju papire pokojnih. Bar tako piše u slavnoj knjizi Gomora.

Jandroković i Clinton sastali su se u Americi, jedno drugome uručili nekakve mape i smijali se široko. Razgovarali su o velikom međusobnom prijateljstvu koje hara našim zemljama a nekako usput spomenula se i mogućnost kako bi naša voda mogla postati američka.

Jedna sam od onih koja je bila mlada u ona daleka, mračna, nedemokratska vremena. Prvog svibnja 1971. imala sam nepune dvadeset i dvije godine i radila kao vodička u rabačkom hotelskom naselju Girandella. Tada se prvi svibanj zvao Prvi maj i slavio se u čitavoj Jugoslaviji.

Otvoreno pismo članovima Udruge UŠ*

Drage moje uši, ima nas tisuću. Švicarac je pao, rata će nam za tri lipe biti manja. Ovih je dana u svom tjedniku najdugovječnija hrvatska kolumnistica napisala kako smo same krive za položaj u kome smo se našle. Gospođa zna, život bi nam bio lakši da imamo više pameti a manje potreba.

Danas sam pročitala nešto nevjerojatno. Ministar Karamarko, hrvatski Eliot Ness, ovih je dana odlučno i snažno,  baš onako hrvatski i muški, tresnuo šakom po stolu, zaurlao, dosta je bilo i odlučio: strašnim i prestrašnim zločincima osvanut će fotografije u svim i na svim medijima.

Moji srednjoškolski dani bili su najčišći horor. Profesor iz fizike, totalno zbunjen, stalno okrenut prema ploči, mrmljao je i pisao formule koje je razumio on i jedan genijalac njemu sličan. Povremeno se znao baciti preko balkona, nitko ne zna koliko se puta pokušao ubiti, svaki put bi se nakon oporavka vraćao u razred još očajniji i bolesniji. U školi je radio do mirovine.

Vaša milosti? Vaša Visosti? Vaša Svetosti? Vaša Čednosti? Vaša Čestitosti? Vaša Blagosti?

Nemam pojma kako Vam se obratiti, nisam vjernica. Zovem se Vedrana Rudan, osnivačica sam Udruge švicaraca UŠ. Ima nas oko tisuću, rata kredita raste nam iz sata u sat. Svima sam pisala. Gospodinu Rohatinskom, gospođi Kosor, gospodinu Šeksu, predsjedniku Josipoviću… Uzalud.

Oduševila sam se kad sam pročitala vijest da je neki transrodni Andrej Pejić na reviji Jean Paula Gaultiera nosio vjenčanicu iz kolekcije visoke mode za jesen/zimu 2011. na tjednu mode u Parizu. Jes! Super! Aleluja! Konačno klinac lijep poput Majke Božje obučen u prekrasnu dugačku bijelu haljinu leluja pistom na visokim petama, jest da se u jednom trenutku malo previše zalelujao, i poručuje ženama koje su ga gledale kako bi trebale izgledati ako žele da ih tucne Jean Paul Gaultier ili neki od njemu sličnih likova.

Ovih je dana u jednom hrvatskom dnevniku osvanuo tekst o knjizi memoara kineske profesorice na Yaleu Amy Chua “Zašto su kineske majke superiorne?”. Amy Chua koja je kao dijete sa roditeljima imigrirala u SAD objašnjava neuspješnim zapadnjakinjama kako bi trebalo odgajati djecu da bi ona postala uspješna kao Kinezi. 

Hrvatska će postati normalna kad uđe u Evropu. Put je bio i ostao trnovit. Morali smo pušiti Hagu, uništiti brodogradilišta, odreći se sira, vrhnja, iskorijeniti korupciju, prisiliti pravnu državu da djeluje, odreći se ZERP-a, lizati se sa Slovencima, grliti sa Srbima i biti slijepi u Bosni.

Sve smo to ispunili i baš kad smo se ovih dana poradovali da će sa zastavicama u rukama na ulice krenuti staro i mlado, kljasto i nepokretno, živo i polumrtvo, muško i žensko, dječica i starčići, mačke lutalice i one čistokrvne, teve voditeljice sa ogromnim sisama i Hloverka Novak-Srzić…