Dobila sam četvrto unuče. Tko god me zna prilazi mi i traži da iz torbe izvučem mobitel i pokažem prvu fotkicu moga Noe. Nemojte mene pitati zašto se mali zove Noa, “tata mu je izabrao ime”. Riječi moje starije kćeri koja je rodila u četrdesetoj. Noa?! Koje preglupo ime. Ne mogu zamisliti da moj unuk po nemirnom moru vodi lađu krcatu živina. Što ako se prevrnu? Tko će preživjeti? Par slonova ili kapetan broda? Nikad mene moja djeca neće ostaviti na miru. NIKAD!
Moj unuk se zove Krešo i on je sve ono što ja ne želim da bude. Ide u prvi razred. Moj sin, njegov otac, i njegova majka misle da je mali genijalac zato jer lupa po klaviru, maminom, ide na atletiku, košarku, pliva, odlazi na tečaj iz matematike, ne informatike, tu je bolji od oca. Nažalost, nije najbolji u razredu iako su moj sin i njegova žena upregnuli pola grada da to bude.
Imam mlade prijatelje. Posljednjih mjesec dana živjeli su u paklu. Žive oni u paklu već godinama ali neću o tome. Da li će se izvući? Prošli je tjedan imao osam jedinica a na kraju školske godine morao bi imati dvije. Ako ispravi onih šest roditelji će otvoriti šampanjac i kupiti dečkiću ajfon deset. Auto neće jer još nema petnaest.
Odjeknulo je poput bombe. Naša djeca u školi ne slušaju pobožno što govori učiteljica. Naprotiv, naša su djeca za vrijeme nastave opaki divljaci, često i ubojice u pokušaju. Mediji se zgražaju. Kako? Zašto? Što učiniti?
Zašto na svim hrvatskim televizijama stalno gledamo branitelje i slušamo kako se krše njihova prava? Što oni hoće? Dio njih, manji ali glasan, ima svoj šator, svoje zastave, parole, pomagala, mirovine, potrebu da njihova prava uđu u Ustav,ljude koji im guraju kolica i predsjednicu Kolindu. Mi ostali imamo samo Hrvatsku za koju su se oni borili.
Hvala bogu, praznici su prošli. Još da Tri kralja odjebu u krupnim koracima… Danima sam bila zarobljena u kući. Željela sam da djeca mogu opušteno provaliti u naš život u svako doba dana i noći. Što ako sin sretne kolegicu sa faksa koja je došla iz Amerike da bi na Božić bila uz tatu i mamu ali je ipak našla dva slobodna sata da bi se kresnula s mojim djetetom? Njenu bi djecu čuvali njeni a njegovu mi. Ni njima ni nama ne bi bilo teško u božićnom ozračju kuhati, peći i u unučja usta lijevati sok od bazge. Sve za djecu, djecu ni za šta.
Imam unuka. Nekad sam imala djecu. Morala su završiti fakultete, kći nije smjela ostati u drugom stanju prije nego naleti na nekog ozbiljnog. O sinovljevoj ženidbi nisam se usuđivala ni razmišljati. Postoji li žena na ovome svijetu koja Njega zaslužuje?
Pamtim kako su mirisala moja djeca na dan rođenja. Njihova bronhitična davljenja, dok su bila bebe, zvone mi u ušima. Najsretniji trenuci u životu bili su mi kad bi temperatura sa trideset i devet pala na trideset i osam sa tri. To je bi znak da polako, nas troje, plutamo na mirnijem moru.
Često se sastajemo. Moji prijatelji i mi. Svake subote nađemo se kod nekoga od nas. Ljudi smo koji se osjećamo dobro zato jer su naše kolege iz gimnazije nefrolozi, internisti, ortopedi, oftalmolozi, ginekolozi, kardiolozi… Svaki organ u našem tijelu pod paskom je neke balavice ili tankog klinca iz šezdeset i neke. Osjećaj da o nama brinu ljudi koji nas vole čini nas zdravima.
Moja se djeca meni nisu dogodila a ni djeca mojih prijateljica nisu bića nastala zajebom. Sve smo mi željele našu djecu. Često se prisjetimo kako smo ih ludo voljele. Kad je prvi put reklo tata umjesto mama… Jako nam je bilo bitno da kaže “tata” jer tate u doba kad sam ja bila mamica baš i nisu bile lude za bebama. Danas, navodno, jesu.
