Kad sam bila mlada pročitala sam da su najsretniji ljudi oni iznad šezdesete. Sigurno sam se podrugljivo nasmijala i mislila kako taj podatak neću zapamtiti, tko može bilo što pamtiti četrdeset godina? Nalazim se u grupi 60+. I nikad nisam bila sretnija.
U Hrvatskoj se razvede svaki drugi brak. U devedeset posto slučajeva dijete ili djeca pripadnu majci. Je li majka u životu djeteta zaista toliko bitna da joj gotovo nakon svakog razvoda sud dodijeli djecu? Što, kad govorimo o djeci, razlikuje majku od oca? Glupo pitanje? Majka dijete nosi devet mjeseci “pod srcem”, to vezu imeđu nje i bebe čini neraskidivom do kraja majčina života?
Godinama sam uživala u seksu. Rađanje djece nije mi padalo na pamet. Hvala piluli nisam morala odbijati svaki napad na moju nečednost pa užasnuta brojiti dane. A onda… Sve su moje vršnjakinje okolo vozale bebe, neke čak vodile djecu za ruku.
Ne podnosim Velike Mame. Ne znate o čemu govorim? U Hrvatskoj žive “zvijezde” od kojih većina “živi” od odlazaka na kojekakve “evente”. Organizator im plati sitnu lovu za ukazivanje. Pa tako na premijerama loših kazališnih predstava, otvaranjima parfumerija, slastičarnica i restorana gledamo uvijek iste njuške.
Ima jedna luda prodavaonica u Rijeci, zove se “Borša”. Često tamo zalazim, torbe su jeftine, a napasanje očiju besplatno. Reći ću vam nešto o sebi, nešto intimno. Moja je penzija dvije tisuće kuna, izdavači mi ne plaćaju, da nemam muža noge optočene tamnoplavim venama virile bi mi iz kontejnera. Imam ja i dvoje odrasle nezaposlene djece, djeca su naša najveća radost, zato me uvijek razveseli kad se sjetim da će se jednoga dana zaposliti.
Dragi moji!
Nije pristojno ovako razgovarati s vama, trebali bismo sjesti negdje, u neki zabačeni kafić, u vrijeme kad tamo nema nikoga, pa popričati na miru. Ali… Vi ste zreli ljudi, prezreli čak, vaši su dani ispunjeni obavezama, a ja sigurno nisam osoba zbog koje ćete ostaviti sve i saslušati me. Uostalom, tu ste u pravu, što bih ja to vama novo mogla reći? Milijun smo puta razgovarali, ja uvijek govorim jedno, vi drugo. Nema kafića, ma koliko zabačen bio, koji bi to mogao promijeniti.
Moja prijateljica N ima unuka. Mali se zove Noa zato jer mu se brat zove Vito. Da nema brata zvao bi se Vito, a da je djevojčica zvala bi se Nika. Njena kći ne dovozi joj unuka na čuvanje. Nou čuvaju ljudi od povjerenja. Zašto je moja prijateljica N nona iz pakla?
Danas sam na Korzu srela Anu. Neki tvrde da je žena najljepša u četrdeset i petoj. Najzad zrela, sigurna u sebe, sve zna o muškarcima, iza sebe ima loš brak, pokraj sebe veliku djecu i dobrog ljubavnika. Jeeeeeeeeeeee! Roditelji su joj ili mrtvi, k vragu, takav je život, ili u dobroj snazi, hvala bogu, čuvaju djecu vikendom, ili s jednom nogom u grobu što u pravilu znači, preselit ću u njihov veliki stan.
Imam mnogo prijateljica samohranih majki. Ovih su dana na rubu živčanog sloma. Škola je završila, vrtići su zaključali vrata, kamo s djecom koja imaju tatu, ali…
Kad je moja starija kći bila prvi put trudna, trenutno je peti, govorili smo, spol nije važan, glavno da je živo i zdravo. Kad je rodila malog Krešimira govorili smo da je tata jako, jaaaaaaaako želio curicu i svi smo željeli curicu, ali što je tu je.
