Žene

Pročitala sam knjigu Vanesse Springora „Pristanak“. Autorica je rođena 1972. godine, urednica je, spisateljica, redateljica, studirala je književnost na Sorboni. Direktorica je izdavačke kuće Julliard. „Pristanak“ je njezina prva knjiga,  izdavač Oceanmore.

Ukratko: četrnaestogodišnja Vanessa postaje ljubavnica poznatog francuskog pisca Gabriela Matzneffa. On je francuska književna zvijezda, dobitnik mnogih nagrada.  U svakoj knjizi opisuje svoja silovanja maloljetnica. Uvijek su prikazana kao ljubavne priče.

Čitava francuska „intelektualna elita“ slavila je njegov „talent“. Manifestom koji je potpisala i Simone de Beauvoir poručili su javnosti da je ono što se dešavalo između perverznog starca i djevojčica „ljubav“.

Uskoro krećem za Beograd. Doba je korone, zato ću knjigu „Puding od vanilije“ promovirati pred kamerama. Kako izgledati nekoliko desetljeća mlađe?

Muškarac je Pamet, žena je predmet. Kad muškarac govori na televiziji njega se sluša, kad žena govori na televiziji, nju se gleda. Kad ima oko trideset.

Što učiniti sa sobom kad imaš trideset puta dva i još plus?Srećom, živimo u vremenu kad baš svaka žena u pravim rukama može postati djevojčica.

Nisam vjernica, ali ipak ne mogu pobjeći od Uskrsa. U svakom dućanu, ulazim u njih opušteno jer sam se cijepila, na mene vrebaju šareni zečevi i brda jaja. Nemam ništa ni protiv zečića, ni protiv jaja, čokolada je otkako znam za sebe moja jedina, prava strast. Problem su mi asocijacije.

Kad vidim zeca sjetim se nekih svojih ljubavnika. Svršavali su brzo i neučinkovito. Nije ih bilo mnogo i nisu trajali dugo. Kad vidim jaja padne mi na pamet francuska salata, pa se sjetim majoneze, ona me podsjeti na spermu, sperma na uskršnju spermu, ona na popove,  popovi na silovanje djece i zabranu abortusa, zabrana abortusa na mužjake, mužjaci na gadove od kojih su neki, posebno oni u mantijama, sebi dali u zadatak da svoje glavurde prečesto zabijaju u žensko međunožje, pa onda donesu neki zakon. A ova me rečenica podsjetila na Krležu.

Dečki misle da su oni kurac. Zašto dečki od sedam do sto i sedam misle da su kurac? Zato jer se njihova mama veselo kikotala kad bi im beba uputila mlaz u lice koncentrirano nad posranom riticom? „Ma vidi ti njega, kad odrasteš, moć' ćeš šmrkom gasiti požar.“ Naučna istraživanja dokazala su, dečkić od šest mjeseci prepoznaje majčin glas, nju najviše voli i najviše će je voljeti dok bude živ, njezina riječ njemu je zapovijed. Samo je jedna mama.

Mnoge od nas ne bi znale da je danas Dan žena da im na nekoj od gradskih šetnica političar u kampanji nije uručio cvijet. Svaka od tih žena se nasmiješila ambicioznom mužjaku. Žena mora biti pristojna i kad drek dobije. Nije ruža drek? Da ruža nije drek dobivali bi je i muškarci.

I tako, danas će mužjaci diljem Lijepe Naše ženama dijeliti mrtve ruže. Pravi poklon za prave osobe. Mi jesmo mrtve ruže. Čak ni trnja nemamo. Kad nas siluju plačemo i tražimo milost, od muškaraca koji zakone donose. Kad nas manje plaćaju od muškaraca tražimo izjednačavanje plaća od muškaraca kojima se jebe za naša šaputanja.

U posljednje vrijeme stalno čitam o silovanim ženama i paklu kroz koga prolaze i iz koga nikad nisu izašle.

Zašto je silovanje doživotna trauma? Sve silovane žene znaju odgovor na to, ali sve mi smo silovane, a ja odgovor na to ne znam. Zato jer sam neobrazovana? Ili sam bešćutna? Mrzim sebe? Ne mogu izaći iz doživotne traume pa vidjeti istinu?

Ljudski doživljaj definira društvo. Društvo „zna“ što je trauma, društvo „zna“ da je silovanje neizlječiva bol jer ono „ubija i dušu i tijelo“. Da li ženska duša zaista čuči u pički? Kad u žensko gnijezdo u kome čuči duša prodre stranac, on je istovremeno bomba koja razara i tijelo i dušu? Ono što je razoreno nikad se više neće spojiti, u maloj rupi dogodio se smak ženskog svijeta.

Najnovija britanska naučna istraživanja pokazala su da majke koje imaju sinove i kćeri više vole sinove. Prema njima su „mekše“, njihovi su grijesi „nestašluci“, a kćeri su „zle“. Koja glupost. Imam sina i kćer, jednako ih volim iako je moja kći, čudno stvorenje s kojim nikako da izađem na kraj, uvjerena da više volim njenog brata.

Kad sam bila prvi put trudna osjećala sam da ću roditi sina jer mi je druga opcija bila nevjerojatna. Sjećam se kao da je jučer bilo. Prvi sam put u ruke primila Ljubav Majčinu. Osjetila sam da smisao mog života nikad ne bih smjela ispustiti iz ruku. Nitko mu se nije smio približiti. On je moj, moj, moj, moj i samo moj. Imao je šest mjeseci. Ošišala sam ga na četkicu. Željela sam da mi na smrtnom času u nosu lebdi miris njegove kosice. To bih i danas željela da nije ćelav.

Naš Zoki, „predsjednik s karakterom“, opet je uzburkao hrvatsku javnost. Bila sam sigurna da nakon dosadašnjih nastupa ne može više i ne može dalje. Prevarila sam se. Takvi čovjeka uvijek iznenade. Može Zoki bolje, uvijek Zoki može bolje, još nije doživio orgazam.

Pa ipak…On misli da Udruga B.a.B.e. ima „glupo i neduhovito“ ime. ?! Čovjek je iz Dalmatinske zagore, iz Sinja? Nije moguće da je Dalmozagorac zaboravio da „baba“ u Sinju i ostaloj Zagori znači baka? Zaboravio je da mu je „baba“ pekla palačinke, pričala mu priče, grlila ga, ljubila, voljela onako kako to samo mogu bake, none i sinjske babe?

Umrla je Mira Furlan. Teško da je netko mogao pomisliti da će toliko lijepih riječi biti ispisano u spomen na „jednu od najvećih jugoslavenskih glumica“. Nisam poznavala Miru Furlan što nikako ne znači da se ne mogu opušteno pridružiti hordi ožalošćenih koji su joj ovih dana preko portala pisali srcedrapateljna pisma, ispričavali joj se iako bi uvijek naglasili da oni nisu bili „krivi“, ali, eto…

Tko je kriv što je Mira Furlan morala pobjeći devedeset i prve? Kakvo glupo pitanje. Kriva je „devedeset i prva“. Danas se sve toliko promijenilo, na bolje, naravno, zato su se pokojnici, preko delegata, ispričali i „Zagreb“ i „Hrvatska“. Žena koja je „one devedeset i prve“ jedva sačuvala živu glavu, ovih dana „odozgo“ može uživati u svijećama, lampionima, crvenim karanfilima i drugim maštovitim znakovima „hrvatskoga“ očaja koji srca naša zbog „velikog gubitka“ lomi.

Ana je od malena željela postati glumica. Svi su joj govorili, glumice su kurve. Jebat će te raznosači kabela, scenski majstori, ton majstori, glumci, režiseri…

Ljudi svašta seru. Ana je otišla na prijemni. Profesori koje je gledala na ekranima, neke i u kazalištu, tražili su od nje da bude kuja koja čeka da je zaskoči pas. Odglumila je. Član komisije, stariji, bradati gospodin zamolio ju je da ga sačeka u kafiću u blizini Akademije. Sjeo je za njen stol i rekao da može položiti ispit samo preko njegova mokrog kurca.