Žene

Već godinama se čitave skupine ljudi procjenjuju na osnovu kojekakvih „ispitivanja“. Budale koje se hvataju na „rezultate“ mogu saznati da Hrvati najviše „mrze Srbe“, ne žele „stanovati u blizini Roma“, i ne bi htjeli da im „sin oženi muslimanku“. Hrvati su mrzitelji, ksenofobi, zli, za razliku od Finaca koji ne mrze Srbe, žele stanovati u blizini Roma, a Šveđani jedva čekaju da im sin oženi muslimanku.

Internet trpi sve pa tako i ovakve „istine“. Ništa ne može biti manje istina od onoga što nam prodaju kojekakve agencije za ispitivanje koječega. Ne, nije istina da Hrvati mrze Srbe, nije istina da Srbi mrze Hrvate, da ne idem dalje, i nije istina da su Srbi i Hrvati „dobri“ samo za vrijeme poplava i potresa.

Stalno mi prijatelji šalju moje tekstove koji na nekom od portala skupljaju lajkove. U pravilu je, siročad moja ukradena, ispresijecana oglasima koji ljudima nude gaće koje uspješno skupljaju pišaku, tablete koje će im pomoći da im kurac stoji uspravno i u mrtvačkom sanduku, brzo otklanjanje vena…

Ti jadnici, osim što na meni zarađuju, možda misle i da mi je čast visjeti na njihovom smeću od stranica.  Oni mene reklamiraju. Ne pomaže što im s vremena na vrijeme poručim da odjebu. Ovo što mi se danas dogodilo ipak je prevršilo svaku mjeru. Jedan portal, ne želim ga reklamirati, ukrao je moj tekst i još zabranio „prenošenje“ bez njihove suglasnosti. Ja ću ga ipak „prenijeti“, pa što bude, bude.  Prvi je put osvanuo na blogu 27.02.2014. godine. Usput, objavljen je i u američkoj zbirci priča „Women in Clothes“. Amerikanci su me prije objave zamolili za dozvolu i još su mi platili.

Može li mi itko objasniti što odrasle muškarce tjera da na sebe navuku haljine pa onda čitav život posvete širenju mržnje protiv žena? Ima li išta normalno u muškarcu koji se zakune da će do smrti ostati nevin? Zabranjeno mu je čak i drkanje.

To je toliko nenormalno da se u društvo koje na to pristaje mogu uključiti samo pervertiti svih mogućih profila. O tome na što je Katolička crkva spremna šireći „mir i dobro“ snimljeni su mnogi filmovi, napisane knjige, objavljeni članci. Užasnuti gledatelji i čitatelji s gnušanjem skreću pogled sa ekrana, odbacuju knjige i plaču nad jadnim žrtvama.

Može li se u vrijeme korone reći da se ljudi dijele na osuđene na smrt i one druge ili je korona među nama izbrisala razlike? Nismo jednaki. Nije isto voziti bicikl i raznositi hranu od vrata do vrata, nije isto provoditi dane i noći u pretrpanim bolnicama i pokušati iz kandža smrti iščupati nekog jadnika ili biti moćnik na vlasti.

Oni gore imaju milijune eura na računima, nekoliko stanova, vila, nije njima problem održavati distancu. Imaju i svoje liječnike koji će, kad vide njihov broj na ekranu, uvijek dignuti slušalicu. Kad svi kreveti i svi respiratori u Hrvatskoj budu nedostižni nama i našima, na njih će, ako se ipak dogodi čudo pa se razbole, čekati slobodan krevet. Oni ne moraju plaćati test kad „nemaju simptome“, oni ne strahuju da će crknuti od gladi i korone onako kako će crkavati i krepati obrtnici, umirovljenici, umjetnici, nezaposleni, ovršeni, opljačkani.

Godinama pratim odnos hrvatskih mužjaka prema „javnim ženama“. Mizoginija im je uklesana u gene. Mi žene, bilo „javne“ ili „tajne“, koje imamo kćeri i unuke u velikom smo problemu. Moramo odgojiti ženu kojoj ćeš na sisi objasniti da će živjeti u muškom svijetu i da će joj žene biti najveći neprijatelj. Što sam sve ove godine pokušavala objasniti kćeri, što danas crtam unuci? Čuvaj se žena, one rijetko darove donose.

Ne mogu se s tim pomiriti. Boli me srce. Dokle, jebote? Kako vam, glupače, nije jasno da imamo zajedničkog neprijatelja i da samo udružene možemo biti jače?

O, hvala ti dragi Bože da sam dočekala i ovaj dan. Dva hrvatska muža usudila su se dignuti glas prosvjeda protiv odluka ovog našeg sirotog Stožera.

Evo priče. Stožer je zbog korone zatvorio sve dvorane u kojima su mladi i stari vježbali jer im je netko davno rekao da zdrav duh stanuje samo u zdravom tijelu. Osobno sam pogođena. Moj jedanaestogodišnji Krešimir, zovemo ga Krešo, ima hrpu zlatnih i srebrnih medalja, atletikom se bavi otkako ga je mater sa sise skinula. I sad, preko noći, dijete mora čučati doma. Možda je čak, sačuvaj me, bože, prepušteno samome sebi, otkrilo kako uz pomoć do sad nevine ručice bludno griješiti?

Kolona koja će slaviti zločin

U srijedu će kroz Vukovar proći kolona koja će obilježiti najveću veleizdaju u povijesti Hrvatske. Gospodo! Čujte kako je govorio Siniša Glavašević! Još uvijek imate vremena odustati. Prljavi čin koji se iz godine u godinu ponavlja bahati je izraz prezira prema Siniši Glavaševiću, njegovim suborcima, civilnim žrtvama, gradu Vukovaru i građanima Hrvatske koji vole istinu i svoju zemlju.

Fotografija: https://commons.wikimedia.org/wiki/User:Pudelek

https://www.youtube.com/watch?v=3e9zHmuUJ8I&feature=youtu.be

Nikad ni jedan muškarac na kugli zemaljskoj ne bi smio govoriti o abortusu. Onim bolesnicima koji misle da imaju na to pravo, svaka bi žena trebala reći, odjebi od moje pičke!

Ovaj tekst objavljen je 2.4.2003. godine u Nacionalu i kasnije u knjizi ”Kad je žena kurva, kad je muškarac peder”. Aktualan je svaki put kada se dileri straha odluče baviti ženskim pitanjima.

 

Dragi moj Ante, jučer sam te abortirala, kiretu ti je u srce uvalio mali, debeli ginekolog, ali, ne pišem ti zbog toga.

Telefoni mi zvone čitavo jutro. Stižu mi mailovi i poruke. Čitala sam ih do podna. Ležala sam u krevetu, na noćnom ormariću kava. Pokraj nje brdo čokoladnih bombona. Volim muža.  Da mi je netko rekao, kad sam imala dvadeset, da ću na pragu osamdesete…

Kad sam imala dvadeset bila sam opsjednuta muškarcima, ispitima i lovom na lovu. Ni u jednom od tih lovova nisam bila dobar lovac. Honorarno sam radila kao učiteljica, mnogo posla ni za što, svi su moji mužjaci bili kreteni, doduše moj je jedini kriterij kod izbora bio visina i duljina. U pravilu je duljina bila neupravno proporcionalna s visinom.  To otkriješ tek kad otkopča hlače, a onda je kasno. U moje vrijeme cure su bile pristojne, sve smo vlasnike onih centimetara uvjeravale da ne vidimo ono što smo vidjele. Tek pedeset godina kasnije su ženska naučna istraživanja pokazala da je duljina bitna. Ispiti su mi bili noćna mora jer me studij nije zanimao. Ni moj ni oni drugi.

Sestre moje!

Tko zna po koji put prolazite kroz pakao sve vi koje živite u zemlji kojom vladaju monstrumi. Već ste jednom izašle na cestu i poručile im da su vaša tijela samo vaša i da je pobačaj ženska tema i samo ženska.

Ženska tema? Nažalost, biti žensko ne znači uvijek i biti normalna žena. Mnoge među nama su mužjaci maskirani u žene koje nam zabijaju nož u leđa. Lako ih je prepoznati. I one su glasne i one su bešćutne i one misle da žena mora roditi i kad je silovana i kad nosi teško bolesno dijete i kad nosi dijete koje neće moći prehraniti i kad nosi dijete koje neće moći voljeti i kad nosi dijete….