Žene

Negdje na netu naletjela sam na ovu rečenicu. Napisala ju je Lisa Pontius, poznata influencerica, žena ima trideset i tri godine, mnogi čitaju njene objave.

Sviđa mi se teza. Bez ikakve zajebancije, sviđa mi se. Ni jedno dijete, naravno kad prestane biti dijete, roditeljima ne duguje ništa. Dijete je odrasla osoba kad navrši osamnaest godina. I baš bi bilo lijepo kad bi roditelji odrasloj osobi mogli reći: „Bivše dijete moje, ne duguješ mi ništa. Tamo su ti vrata. Sretan put!“

Da sam ga upoznala na vrijeme…Moj bi život bio drugačiji. Kad sam bila mlada mislila sam samo na seks. Bilo mi je bitno da muškarac bude visok, da ima lijepe zube, da bude vitak, da se pere i da šuti. U pravu ste. Morala sam pristajati na kompromise. Kako ženi idu godine, tako joj padaju kriteriji. Uzmi što se nudi. U moje vrijeme žene bez muža nisu bile u modi.

Udaja je bila ulaz u normalnost. Staro normalno bilo je donositi mu čiste gaće kad bi žuto naprijed postalo žarko žuto, a smeđe otraga boje čokolade za kuhanje. Svjetlije nijanse ostavljale su ga hladnim: „Samo pederi mijenjaju gaće svaki dan.“ Morala sam kuhati, davati pičke, dodati novine, biti daljinski jer je daljinski bio daleka budućnost, brinuti o djetetu. Dijete je muškarcu trofej, dokaz da mu u jajima ne plutaju mrtvi spermiji. S trofeja žene prašinu brišu. Naučna istraživanja su pokazala da 20% djece u Evropi nema veze s ocem koji misli da su njegova. Naš sin je bio u onih osamdeset posto. Nažalost.

Opatijke i Opatijci, građani moga rodnoga grada, imaju veliku sreću. Nedjeljom prije podne na glavnoj ulici sreću Par. On je visok, vitak, lijep smeđokos muškarac, ona je krhka ljepotica. Hodaju s rukom u ruci i smiju se. Najčešće sjednu u Kontinental, piju kavu i pričaju, pričaju, pričaju. Razgovaraju onako kako to čine ljubavnici koji se nisu vidjeli nekoliko sati pa onda pokušavaju svoje izgubljeno vrijeme prepričati jedno drugom.

Žive gotovo u centru Opatije u zgradi koja nije raskošna vila, ali ni jedno od novih betonskih čudovišta. Obična zgrada izgrađena za obične ljude. Koliko je ovo dvoje "obično"? Onoliko koliko su obični parovi koji se gledaju u oči, smiju jedno drugome, parovi za koje čim ih vidiš znaš da su jedno ma koliko izgledali poput dvojca. On visok, vitak, smeđokos, lijep muškarac, ona krhka ljepotica zelenih očiju i kose boje kestena.

Jebote! Da mi je to netko rekao? Ljubav mog života u trenu se pretvorila u horor. A sve je bilo na našoj strani. Ja sam imala lovu i željela njega, on je želio mene jer sam imala lovu. Bili smo idealan par.

Razvod će biti skup k'o miksana jaja svetog Petra. Biskup mi je rekao da Crkvi moram pokloniti svoj teren iznad Mošćeničke Drage, na njemu izgraditi kapelicu od sto i pedeset kvadrata i parkiralište za sedamdeset auta. „Presvijetli“, rekla sam, „to će biti crkva. Kapelice su male, zato se i zovu kapelice.“

Novi je otišao u Opatiju igrati tenis. Poljubili smo se. Njegova fenomenalna guzica krenula je prema garaži. Kad mi je zatrubio, sa sebe sam oderala pušap. Za koji kurac žene od jedanaeste moraju nositi grudnjak? Starice u devedesetoj imaju u ormaru grudnjak „za doktoru“ i „grudnjak za u grob“. Mi i stare i mrtve moramo biti „seksi“? Preciznije, mi ni stare ni mrtve ne smijemo biti opuštene? Naša je normalnost žicom okovana.

Izašli smo iz opatijskog parka i uputili se prema kavani Kontinetal. Sišla sam niz stepenice, crnu vjenčanicu pridržavala mi je kuma Hela. Htjela sam se presvući za bračno putovanje. Konobarica nam je, nakon što smo naručili kave i vodu, rekla da je šifra za WC 3030# Ako vam zatreba, jako, jako je uredno. Uz Helinu pomoć jedva sam sa sebe skinula haljinu i uski bodi u kome sam se osjećala kao kit u tajicama. Oslobodila sam se, navukla crnu majicu i crne lanene hlače.

Pop je došao točno u podne. U opatijskom parku bilo je malo ljudi. Hrvatska javnost poštovala je našu privatnost.  Doduše, feštu su nam pokvarili jebeni antifašisti koji su nosili vijence na spomenik palim borcima, a limena glazba svirala je Lenjinov marš. Znam riječi. „Vi padoste žrtvom i dadoste sve, krv, život, mladost, radi slobode…“ Zašto se ne ukine taj besmisleni praznik? Nitko živ u Hrvatskoj ne vidi antifašizam osim par leševa koji baš na dan mog vjenčanja hodaju u povorci prema spomeniku junacima kojih se više nitko ne sjeća. Lenjin? U demokratskoj, kapitalističkoj, katoličkoj zemlji? Sve bi te antifašiste trebalo poslati na prisilni rad u jedan od naših kauflanda, lidla ili špara, neka vide zašto su neki pali žrtvom i dali sve. Krv, život, mladost, radi slobode…

Smatrate li da je vaša odluka o razvodu nakon trideset godina braka zbog 16 godina mlađeg ljubavnika hrabra i nije li pomalo avanturistička?

Ne razumijem pitanje. Nije hrabro rastati se nakon trideset godina, hrabro je živjeti s nekim tolika desetljeća. Ženama nedostaje muške drskosti. Kad pogledate oko sebe vidjet ćete desetine staraca kojima se oko drhtavih nogu motaju sitna djeca dok njihove trideset godina mlađe žene bulje u mobitel i šalju poruke ljubavnicima. Kad se žena u mojim godinama odluči za bijeg onda je to brejkingnjuz. Žalosno! Mislim da bi sve moje vršnjakinje, dakle cure u najboljim godinama, trebale pobjeći od muževa, dok im još ne trebaju ni štake ni pelene, i krenuti s nekim mladim. Naravno da će ga platiti kao što svoje cure plaćaju dečki u sedamdesetoj, ali investicija u mlado meso uvijek se isplati. Što mi se može dogoditi? Mogu umrijeti od sreće. Bolje smrt od sreće nego od dosade.

Nela me jutros pitala zašto sam se nakon trideset godina sretnog braka odlučila za razvod. Sretan brak? Korona je pokazala tko mi je muž i u kakvoj „sreći“ živim. Skupa smo prvi put u životu provodili dvadeset i četiri sata dnevno.

Ja volim torbe. Drvene, plastične, kožnate, izrađene od slame, papira, stakla... Znam, torbe koštaju, ali život je jedan. Moj bivši muž misli da u našim godinama jedino ima smisla trošiti na preventivne preglede. Natjerao me na kolonoskopiju, srećom uz anesteziju. Ode sedam torbi. I?  Doktor je rekao, dođite na kontrolu za deset godina. Gdje ću ja biti za deset godina?

Udavače su ovih dana došle na svoje. Iza njih je krvava borba za pravo da u nekom parku ili stanciji  kažu DA u nazočnosti stotinu ili više svečano odjevenih ljudi. Zahvaljujući odlasku korone na, vjerojatno, kraću pauzu, horde žena bez poželjnog statusa hrle prema buticima, frizerima, šminkerima i prodavaonicama cipela da bi se opremile za „najljepši dan u životu svake žene“.

Koliko sva ta frka uopće ima smisla u dvadeset i prvom vijeku kad ljubavi najčešće traju jednu noć, a ženama koje razbijaju glavu u kakvu vjenčanicu uvući dijetom izmučeno tijelo udaja ne znači uvijek i rješavanje financijskih problema?