Zašto je u posljednje vrijeme u Hrvatskoj baš kultura vruća tema? Za kulturu se iz budžeta izdvaja 0,0000 i još nešto nula. O njoj se šutjelo sve dok joj čelo nije zdrobio “ustaša”. Mi Hrvati se, kad naletimo na “ustašu”, ponašamo ko šećeraš u slastičarnici. Krenemo sliniti, pa onda jesti sranja.
Ne bih ja znala što to je “stilska ikona” da ne čitam portale. Stilske ikone su žene koje imaju četrdeset kila na metar osamdeset, kad svojoj prirodnoj visini dodaju štikle od dvadeset centimetara, i muškarci, oni ne moraju biti mršavi, koji oko vrata nose maramu, a na marami piše Ralph Lauren.
Ne bih gledala zasjedanje Sabora da me nije u dušu pogodila sudbina gospođe Suzane Šešo. Gospođa je radila u zadarskom Intersparu. Nakon tko zna koliko sati neprekidnog robovskog rada osjetila je glad pa uzela dvije “fete” nečega mesnatoga. To su snimile kamere, gospođa je ostala bez posla jer je, kako je presudio sud u Zadru, “konzumirala hranu bez odobrenja.”
Moj unuk se zove Krešo i on je sve ono što ja ne želim da bude. Ide u prvi razred. Moj sin, njegov otac, i njegova majka misle da je mali genijalac zato jer lupa po klaviru, maminom, ide na atletiku, košarku, pliva, odlazi na tečaj iz matematike, ne informatike, tu je bolji od oca. Nažalost, nije najbolji u razredu iako su moj sin i njegova žena upregnuli pola grada da to bude.
Gledam Rumunje na cesti, jedino su oni u Evropi siromašniji od nas, i pitam se zašto ja živim u ovom sranju od zemlje. Već dvadeset i pet godina ista ekipa, jebeš predznak, gura nekoliko milijuna ljudi prema provaliji, a baš nikome ne pada na pamet da tu ekipu spali.
Premijer i potpredsjednik Sabora, jedan anemičan, drugi poluslijep, zato nisu bili u vojsci što ne znači da ne vole rat, svakoga nam dana nameću druge teme koje život znače. Ovih dana će “otvoriti arhive” i svatko od nas će smjeti i moći saznati što je Dolanc govorio sedamdeset i pete. I ostali dolanci. Jebote! Koji će to biti orgazam kad milijun radoznalih Hrvata krene prema “Arhivu” da bi čim prije nešto doznali o mračnoj prošlosti sjajne zemlje.
Jedina sam u Hrvatskoj koju frka oko uvođenja obaveznog vojnog roka, ili kako se to već zove, uopće ne uznemiruje. Ne volim ljude koji osuđuju majku našeg premijera, gospođu Plenković. Ona je svoga sina oslobodila vojske jer je bio, danas očito nije, “anemičan.”
Pročitala sam knjigu “Hirošima” Johna Herseya. Knjiga ima stotinjak stranica, košta 49 kuna. Priča je jednostavna onoliko koliko to može biti samo remek-djelo. Prepisat ću što piše na poleđini knjižice.
Pred desetak dana se oko 19.00 na vratima moje susjede, starije gospođe, ukazao mlad dečko i pitao za mene. Gdje sam, da li me viđa, ona je rekla da me ne viđa, pretpostavljam da po ovom ledu ne izlazi iz kuće, ali da me zna, vidjela me na televiziji. Gospodin je napustio njezin kućni prag i nestao u mrkloj noći. Njena kći me nazvala, bila je zabrinuta jer njezina mama nije bila sigurna da li je gospodin zaista policajac ili se samo tako predstavio.
Bar jednom godišnje na našim portalima i u tiskanim medijima osvane tekst “uglednog svjetskog analitičara” koji najavljuje rat na Balkanu zato jer smo svi mi ovdje “bure baruta.” Najnoviji, zaista mi se ne da guglati mu ime, je vrlo jasan. Balkanci su divljaci, Američka podjela BiH nije ono pravo, Kosovo samo što se ne zapali, Hrvatska mora zgrabiti Hercegovinu i najzad postati “velika”, Srbiji će netko (tko) priključiti Republiku Srpsku i komad Kosova, Makedonija se mora raskomadati, muslimane nije spominjao.
Toma Nikolić, srpski predsjednik, prelomio je preko noći. Najprije je Kosovu objavio rat šaljući na Kosovare vlak na kome je pisalo “Kosovo je Srbija”, ili tako nešto, a onda je izjavio da je to tek uvod, on i njegovi sinovi krenut će opet u rat i vratiti Kosovo majci zemlji. Hrvatima je najnoviji performans budalastog predsjednika bio smiješan, Nikolić je Srbiji ono što je nama Kolinda, jedinica za glupost, a onda su se neki ipak zamislili. Mislim na Hrvate.
