Dogodila se revolucija u stoljetnoj povijesti zlostavljanja hrvatskih žena. Svaka od nas na ekranu može čuti što zvijer radi i govori svojoj kućnoj krpi koja mu služi za liječenje mužjačkih frustracija. Svi znate, pišem o bivšem ministru Lalovcu, trenutno “uvaženom” saborniku i visokopozicioniranom gospodinu u SDP-u, Stranki demokratskih pizdeka. Neka mi ženski spolni organ oprosti što sam ga uvalila u tako prostački kontekst.
Netko je rekao kako će megamarketi nakon Božića opustjeti. Zato sam ove subote uvečer ušla u onaj pokraj moje kuće.
Kolinda je ošla u Ameriku a da hvatskim kolumnistima to nije najavila. Popizdili su. Nema tog hrvatskog pera koje drži do sebe a da se nije obrušilo na sirotu Kolindu. Hajka ide tako daleko da smo jučer u Nedjeljom u dva, najsramotnija emisija u povijesti Hrvatske teve ikad, gledali vlasnika neke bosanske televizije koji je također zajahao Kolindu. Nešto je rekla o BiH što se njemu nije svidjelo. Gospodin joj je posvetio nesuvislu pjesmicu i uvijeno, kako to samo znaju mužjaci u šezdesetoj, poručio što bi joj radio zato jer je plavuša.
Pišem ovo jer me zapanjio odjek mog prethodnog teksta. Ne vidim ni jedan razlog zašto je pročitan 60.000 puta. Nisam rekla ništa novo, mladi u Hrvatskoj zaista kurcem ne mrdaju da bi promijenili svoj život, a onda kad napišeš nekoliko rečenica o onome što svi znaju i svi vide to se čita kao da si otkrio zašto je Kolinda otišla u Ameriku. Ne, neću širiti ovu temu. Ako je gospođa provela Božić onako kako ja mislim da jest mogu joj samo čestitati i poručiti da bih na njenom mjestu učinila isto i jebalo bi mi se, vjerojatno se i njoj jebe, što o tome pišu piskarala koja ni u ludilu ne bi u nastavcima nagađala kako je Plenković proveo Božić.
Vidjela sam da se potpisuje peticija, studenti traže da im i dalje ostane neoporezivo 50.000 kuna prihoda godišnje, ovi novi su im iznos spustili na 15.000. Potpisala sam. Suosjećam sa klincima, ali… Što znači “peticija”? Kad je u povijesti “peticija” išta promijenila? Nema toga što mi u Hrvatskoj toliko ide nakurac koliko mi idu mladi. Otkako postoji Hrvatska, mislim na ovo sranje što neki nazivaju državom, mlade se zajebava, jebe i siluje.
Ovo je MOJ blog zato sam ja ovdje sebi najbitnija. Toliko o alibiju za ovo autokovanje u zvijezde ako mi uopće treba alibi za pisanje teksta o sebi na MOM blogu. Što me muči? Moja knjiga “Muškarac u grlu” nije otkupljena od strane Ministarstva kulture Hrvatske za hrvatske biblioteke. Nisam jedina ali druge ću zanemariti. Neću vas zamarati imenima članova Komisije jer za većinu nitko nikad nije čuo pa ni ja. Jedino poznato ime i prezime je Slobodan Prosperov-Novak.
Nedavno sam bila u Rimu. Rastužilo me do kosti kad sam čula da je Rim veći od Hrvatske. A nemaju ni predsjednicu države, ni premijera koji na teveu govori kao da je Obama, ni sabor ni vladu. Ukratko, Rim je veći od Hrvatske a nije država i nema svoju eskadrilu. Jadni Rim.
Nije lako biti slavan i moćan poput mene. Imam najčitaniji blog na Balkanu pa je logično da mi se čak i u ove svete dane obraćaju kojekakvi bolesnici da bi me opteretili nevjerojatnim pričama. Kao da ja nisam i majka i baka i kao da preda mnom nije Sveta noć u kojoj ću gledati u mobitel. Na njegovom ekranu je snimka razreda u koji ide moj unuk Krešo. Nitko od nas nije vjernik, Crkva nema nikakve veze sa školom u koju mali ide pa ipak, zlato moje, iz svega glasa pjeva o kravici, slamici i štalici. Kako moj Krešo ima krasan glas…Anđeoski. ANĐEOSKI! I tako, gledam ja moje zlato maskirano u božićnu pahuljicu. “Kravicaaaaa, travicaaaaa, štalicaaaaaaaaa…” A onda dobih gadan mail koji je iz mene izbacio i sreću i ganuće.
Evropa postaje dosadna. Na ekranima, na portalima, u novinama, stalno iste fotke. Mrtvi leže na cesti, preživjeli histerično urlaju u kameru, vozači kamiona-bombi pogođeni u glavu odnešeni nekamo, vođe evropskih zemalja mole u nekoj crkvi za duše nevinih, uvijek direktan prijenos, hrpe cvijeća na mjestu zločina ili “zločina”, kako tko na sve to gleda.
Zvuči perverzno ali kad naletim na neki tekst o “ustašama”, “četnicima” i “protivljenju Hrvata da Srbi uđu u EU” uhvati me histeričan smijeh. Poželim zapjenušanim dečkima reći, ej, opustite se. Koliko je vrijedno toliko se uzbuđivati dok vam rak grize limfne čvorove? Nikome ništa ne govorim jer sam nitko i ništa.
