Tekstovi

Znam da sam u šezdeset i osmoj i da nisam Rockefeller koji je šest puta promijenio srce i dva puta bubreg i doživio sto i treću. Preda mnom nije još tridesetak godina, vjerojatno nije ni deset, ne brinem o tome.

Što nam prvo padne na pamet kad kažemo “Hrvatska”? Todorić. Kako Ga spasiti? Agrokor se trese, Todorić je naš Tata, ne možemo gledati smrt Oca a da nam se srce ne smrzne.

Ne kužim, da me ubijete. Otkako imaju Hrvatsku plaše nas Rusima. Kad smo ušli u NATO proglašen je doživotni Dan radosti. Predsjednica nam je stigla iz NATO-a da utvrde gradivo Hrvati i Hrvatice kojima pamet nije jača strana. Ugrozom od Rusa prijetili su nam i prijete i ovih dana. Zato je naš ministar obrane, onaj kepec, ne znam kako se zove, odlučio da ćemo još ove godine kupiti stopedeset američkih aviona koji će nas čuvati od Rusije.

Pred nekoliko tjedana parkirala sam auto na parkiralištu u Opatiji. Platila sam mobitelom. Dva puta. Kad sam treći put pokušala platiti dobila sam poruku da je plaćanje preko mobitela “u kvaru”, moram osobno doći i platiti preko automata.

Grupa od nekoliko stotina, ili je to bilo tisuća, Riječana i Riječanki krenula je brodom u Split jer je tamo NK Rijeka trebala igrati utakmicu sa NK Hajdukom. Ne volim nogomet. Neugodno mi je kad na ekranu dečki jašu jedan na drugome i jedva se suzdržavaju da ga jedan drugome ne uvale kad netko iz njihove ekipe da gol.

Mi žene stalno zapomažemo kako smo obespravljene, posebno u politici. Otkad imamo ovo što se zove Hrvatska nikad nije u Saboru sjedilo manje žena. Mužjaci iz SDP-a, HDZ-a i onih trećih strogo paze da se u saborske fotelje ne uvali previše bića bez jaja. Jaja su simbol snage, pameti, čvrstine i još nekih kvaliteta koje mi ovog trena ne padaju na pamet. Uostalom, ne kaže se bez veze za uspješnu, hrabru beskompromisnu ženu da “ima muda”.

Pa šta ako ovaj tekst pišem jer je sutra Dan žena? Tko vas jebe, dečki. Sutra neću moći pisati jer ću se naliti u čast činjenice da sam žensko.

Blago zemlji kojoj je abortus top tema, blago nama. Ovih je dana neki Sud koji se u pravilu bavi samo pizdarijama odlučio da će… Trebala sam malo proučiti problematiku. Hrvatski abortus je ubijanje Hrvata ili Hrvatice. Ej, je li abortus ubojstvo u Hrvatskoj kad na njega krene Srpkinja ili je to herojski čin? Možda bi toj Srpkinji trebalo dati status dragovoljke Domovinskog mira? Platiti joj i zahvat i uloške i ručak nakon zahvata na koga inače abortuše nemaju pravo?

Američki izdavač Dalkey Archive Press, koji je 2004. godine izdao Vedraninu knjigu “Uho grlo nož” ("Night"), jučer je izdao i “Ljubav na posljednji pogled” u prijevodu nagrađivane prevoditeljice Ellen Elias-Bursać.

Dalkey knjigu opisuje kao žestoki roman o bračnom zlostavljanju, napisan za supruge, djevojke, majke i sve žene koje su doživjele traumu u svojim vezama:

Rudan writes with conviction and strength, drawing upon her own personal experiences to create a book with powerful insight. Like Rudan’s previous fiction, Love at Last Sight moves with a strident feminist voice, and will undoubtedly leave its mark upon any reader sympathetic to Rudan’s story.

M. Bartley Seigel recenzirao je knjigu za online časopis za međunarodnu literaturu "Words Without Borders", komentirajući da ima osobnu listu pravila upitne vrijednosti pa smatra da, kao što se čovjek nikad ne bi smio napušiti s Izraelcem, od Hrvata ne bi trebao očekivati nadu. "Što čitatelj može očekivati od knjige o radosnoj temi bračnog zlostavljanja", pita se Seigel, dodajući da je knjiga brutalna, predivno napisana i prevedena, s dubokim uvidima.

“Love at Last Sight” možete kupiti preko Amazona.

Da mi je netko devedesete rekao da ću živjeti u zemlji u kojoj ću 2017. morati “braniti” uglednu riječku profesoricu Snježanu Prijić-Samaržiju koja će biti izabrana za rektoricu Sveučilišta u Rijeci, od napaljene hrvojadi, rekla bih mu da je lud. Svi mi koji živimo u Gradu Koji Teče znamo profesoricu. Nabrajati njene ljudske i stručne kvalitete da bih je “obranila” od anonimnih divljaka koji se glasaju na jednom od smrdljivih naci-portala čini mi se besmislenim.