Kad je moja starija kći bila prvi put trudna, trenutno je peti, govorili smo, spol nije važan, glavno da je živo i zdravo. Kad je rodila malog Krešimira govorili smo da je tata jako, jaaaaaaaako želio curicu i svi smo željeli curicu, ali što je tu je.
O, jebote, jebote! Čovjek u ovoj zatucanoj Hrvatskoj ne smije otvoriti svoju dušu ni na netu?! Jučer sam napisala tekst o tome kako su sve žene glupače, i jesmo, a onda se javi neki muškarac, kao da sam napisala da su svi muškarci glupani, i udri poganim jezikom po meni jer sam vlastitog muža nazvala “kuhanim zubacem”.
Dobila sam četvrto unuče. Tko god me zna prilazi mi i traži da iz torbe izvučem mobitel i pokažem prvu fotkicu moga Noe. Nemojte mene pitati zašto se mali zove Noa, “tata mu je izabrao ime”. Riječi moje starije kćeri koja je rodila u četrdesetoj. Noa?! Koje preglupo ime. Ne mogu zamisliti da moj unuk po nemirnom moru vodi lađu krcatu živina. Što ako se prevrnu? Tko će preživjeti? Par slonova ili kapetan broda? Nikad mene moja djeca neće ostaviti na miru. NIKAD!
Hrvatska je po količini bijede i beznađa na vrhu evropske ljestvice strave i užasa. Iz nje glavom bez obzira bježi i mlado i staro. Ljudi u najboljim godinama, visokoobrazovani, kad i rade, ne mogu preživjeti. Dave ih banke, roditelji im skapavaju od gladi i bolesti. Mirovine mizerne, 2000 kuna ljudima koji su godinama radili velike su k’o kuća.
Ne volim praznike. Ne razumijem Uskrs. Zašto se na Uskrs farbaju jaja? Ne želim guglati jer bi mi se ionako svaki odgovor činio glupim. Bojanje jaja je besmisleno i djetinjasto, žderanje ogromne količine čokoladnih zečeva također, moj slučaj, a ne znam ni kakve veze imaju zečevi, jaja, Isus i Lindt.
Gledam Beograd. Valja se ulicama. Skupa stupaju milicija, klinci, penzioneri, vojska, studenti, ujedinjeni žele promjenu. Naravno da do promjene neće doći ali poanta je da se Srbi bune. Danas će ih na cesti biti deset tisuća, sutra sto, za koji mjesec milijun. Nadajmo se. Političari, ma koliko “jednoglasno” izabrani neće moći zanemariti tu silu. Ni oni, ni oni koji ih drže u sedlu. Narod, i onaj najmanji i najbjedniji i najgladniji ima moć. Svaki narod ima moć i ogromna većina naroda je u povijesti vrisnula i smaknula silu koja joj je radila o glavi.
I vi imate djecu? Jebiga. Odbijaju sisu, deru se danju i noću, seru u gaće u trećoj, imaju pet jedinica, onom Ivanu je vaš ljubimac izbio jedinicu, ne mliječnu, onu drugu…Blago vama, pazite što vam govorim, BLAGO VAMA!
Sjećate se Jugoslavije? Bila je to zemlja u kojoj su ljudi u mirovini imali krov nad glavom, od mirovine su mogli plaćati režije. Lijekovi se nisu plaćali, liste čekanja nisu postojale. U Jugoslaviji je bilo nezamislivo vidjeti čovjeka sa glavom u kontejneru. Danas stotine tisuća građana Hrvatske misle da je njihovo pravo na kopanje po kontejneru ono najsvetije što je njima njihova borba dala.
10.00
Dobar dan, dragi gledatelji, Hrvatska televizija nalazi se na licu mjesta. Kulmerovi dvori okruženi su jakim snagama Hrvatske vojske, tu je i policija, Živi zid je oko Dvorca napravio živi zid. Očito, Kulmerovi dvori neće pasti bez bitke. Na terenu je naša Maja Majić. “Majo, kakva je trenutno sigurnosna situacija?” “Mirko, ovdje su tenkovi, policijska kola, ogroman broj policajaca, tu je i gospodin Pernar koji je naš prvi gost. “Gospodine Pernaru, hoće li Kulmerovi dvori pasti?” “Naravno da neće. Ovo je najveći dan u povijesti Živog zida, dan kada na svojoj strani u obrani žrtve imamo i policiju i vojsku. Nitko nas danas neće ubacivati u marice.” “Hvala, gospodine Pernaru. Mirko?” “Hvala Majo, pratimo situaciju, čut ćemo se uskoro.”
Ne znam sjećate li se prvih hrvatskih demokratskih izbora? Bilo je to pred dvadeset i pet godina, ali ja Tuđmana na Korzu nikad zaboraviti neću. Urlao je kako je “ovo” Hrvatska, i kako će ostati Hrvatska i kako ćemo, aleluja, aluluja, biti “svoji na svome”. Njegova cura, pokojna Nela Eržišnik, zorno nam je pokazala kako smo na putu da ubijemo “crvene vragove”. Uhvatila se za međunožje i urliknula nama ispod bine: “Ni ovdje više nisam crvena.”
