U Hrvatskoj su opet završili nekakvi izbori? Na ekranima su se ukazivali muškarci oduševljeni što su i ovaj put pobijedili. Učinilo mi se čudnim kako na izborima baš svi mogu pobijediti, mislila sam da gledam dokumentarni film o priredbi u nekoj od naših novouređenih ludnica.
Što nam prvo padne na pamet kad kažemo “Hrvatska”? Todorić. Kako Ga spasiti? Agrokor se trese, Todorić je naš Tata, ne možemo gledati smrt Oca a da nam se srce ne smrzne.
Mi žene stalno zapomažemo kako smo obespravljene, posebno u politici. Otkad imamo ovo što se zove Hrvatska nikad nije u Saboru sjedilo manje žena. Mužjaci iz SDP-a, HDZ-a i onih trećih strogo paze da se u saborske fotelje ne uvali previše bića bez jaja. Jaja su simbol snage, pameti, čvrstine i još nekih kvaliteta koje mi ovog trena ne padaju na pamet. Uostalom, ne kaže se bez veze za uspješnu, hrabru beskompromisnu ženu da “ima muda”.
“Kako je moguće da je u onakvoj konkurenciji pobedio spermatozoid od koga ste vi postali?! Vi više ličite na poraz nego na bilo čiju pobedu.”
Dušan Radović
*U prvoj izbornoj jedinici glasajte za SMS. Mi nismo političari, mi smo ljudi.
Ja se natječem na listi SMS-a, ako ste zaboravili, u Prvoj izbornoj jedinici. Borit ću se protiv Milanovića, Plenkovića, Bandića… Jebote, jedina sam ženska.
Živim poput ostalih. Od danas do sutra. Svim se silama borim da zaboravim kako m dijete koje se bliži četrdesetoj nikad neće doći do posla jer nismo članovi mafije. Pišem knjige koje se prodaju ali mom izdavaču nije padalo na pamet da poštuje ugovor ili mi, ne daj bože, plati. Sve članove moje šire i bliže porodice od propasti dijeli jedna plaća.
Sanjala sam. U snu sam bila visoka četiri metra. U rukama sam imala ognjeni mač. Iz očiju su mi iskakale vatrene strijele. Na nogama sam nosila čarobne čizme koje su u prah i pepeo pretvarale sve preko čega sam gazila. O, kako sam strašan san sanjala.
Draga Željka,
možda ti je netko rekao da te ne volim jer da prodaješ antibebi pilule a zalažeš se za prvo kresanje u prvoj bračnoj noći a za sva ostala kresanja samo u svim ostalim bračnim noćima. I još su ti možda rekli da me smeta što se zalažeš za poštenje a živiš u divljoj gradnji. A možda su ti rekli da sam ja za tebe rekla kad si s onim popovima skupaljala one potpise… Ništa ja za tebe nisam rekla. Jebo mi pas Sabor ako jesam. Zato ti i ovako direktno pišem. Da ti kažem što o tebi mislim.
Gledam smak svijeta u Srbiji koja jedva da još postoji. BiH nosi prljava bujica. Neki dijelovi moje zemlje dave se u Savi. Prestravljena sam. Nesretni ljudi užasnuto gledaju u kameru i govore mi kako su u jednom danu izgubili sve što su ikad stekli. Osjećam se krivom. Sjedim u svojoj kući, kišica rominja, veseli me to, cvijeće će bolje rasti, a onda se sjetim. Tisuće ljudi u tri zemlje bez kuće i ičega svoga nijemo me preklinju da im pomognem koliko mogu.
Živim u mirnoj zemlji među totalno opuštenim ljudima. Raduju ih sitnice koje ipak život znače. U megamarketima znaju naletjeti na “akciju”. Za samo pet kuna možeš kupiti pola kilograma ružičastog akcijskog mesa. Pred tri sam godine bila u Petrinji. Radnici iz Gavrilovića ispričali su mi da u svojim pogonima zaleđeno argentinsko meso staro četrdeset godina pretvaraju u “hrvatsko”. Zlobnici? Lažljivci?
