Politika

Hrvatska je jedna od najodvratnijih malih zemalja. Korumpirani gadovi vladaju našim životima trideset godina. Ne znaš tko je gori od koga. HDZ, SDP, IDS, HSS, HNS… Pitaj boga koliko ih ima?

Hrvatska je zemlja koja će uskoro “slaviti” trideseti rođendan. Neki veliju da je još mlada, drugi misle da bi nešto što je odavno punoljetno moralo biti dovoljno zrelo.

Jučer je izabran peti predsjednik Hrvatske. Nažalost, izbor me nije ostavio hladnom. Umjesto da opušteno čitam “Moju borbu”, šesti dio, drugi put, histerija “crvenih” i očaj “plavih” vratila me u prošlost.

Pokušavala sam se izvući. Ležala sam na kauču, bjesomučno čitala knjige, pa kuhala, gladila mačku, psu davala keksiće, sebi davala pasje keksiće kad je ponestalo mojih, sebi davala čokoladu za kuhanje kad sam pojela onu za jedenje, grickala sam krušne štapiće sa okusom špinata, skakala na vagu, silazila s vage očajna, pa sam sebi dala kuhane suhe šljive, pa…

Pitala sam se ovih dana, dok sam po portalima čitala što nam radi samo jedan od ministara lopova, koliki je prag tolerancije Hrvatica i Hrvata. Ministar je dokazano strpao u džep milijune kuna samo zato jer je ministar, nitko se ne uzbuđuje.

Jedna sam od rijetkih osoba u Hrvatskoj koja prema našim liječnicima i medicinskim sestrama osjeća duboko poštovanje.

Čujem, a ona pobijena dječica na jugu Dalmacije, a one bezobrazne sestre koje starcima ne mijenjaju pelene pet puta dnevno, a bolnice koje majke i očeve na samrti ne žele primiti u bolnicu... A onaj odvratni ministar koji laje kako više vrijedi jedan pop nego dvadeset liječnika...

Svake godine na ekranima gledam kako naši političari u nekom zagrebačkom hotelu, ove godine je to bio Sheraton, izgovaraju: “Hristos se rodi”, na to treba odgovoriti: “Vaistinu se rodi.” Tako nam oni šalju poruku da su tolerantni.

Gledam, slušam, čitam. Nije da ne vjerujem svojim očima i ušima, Hrvatska je sranje od zemlje otkako je nastala, ipak… Jebote!

Dok smo živjeli u Jugoslaviji bili smo uvjereni kako nas se prisluškuje. “Neću o tome preko telefona”, izgovarao je baš svatko. Meni je to bilo smiješno. Zašto ljudi misle da su bitni? Tko ih prisluškuje? Kakve tajne znaju? Kad bi moja mama subotom nazvala svoju sestru i rekla joj da bi se sutra trebale naći na tržnici, razgovor bi završila rečenicom:“Ne mogu o tome preko telefona.” Pitala sam jednom mamu kakvu tajnu čuva. “Kupit ćemo televizor.” “Zašto je to tajna?” “Zato jer nemamo novaca.” “Kako ćete onda kupiti televizor?” “Tvoj ujak je šef prodavaonice u kojoj se mogu kupiti peći na drva na kredit bez učešća. Mi ćemo kupiti te peći, a zapravo ih nećemo kupiti nego ćemo samo dignuti kredit, tvoj ujak će nam dati keš pa ćemo onda kupiti televizor. Televizor se ne može kupiti na kredit jer je to luksuzna roba. Ne mogu o tome preko telefona, danas se sve prisluškuje, da se dozna tvoj bi ujak izgubio posao i završio na robiji.”

Nikad nisam imala visoko mišljenje o političarkama. Žene u politiku trpaju mužjaci prema svojim kriterijima. Ne moraju nužno biti glupe, čak ni mlade, ni lijepe, samo poslušne. Gazde su uvijek u sivo odjevene spodobe koje ne moraju nužno biti ni pametne ni obrazovane, ali obavezno moraju biti pokvarene. Ako nisi lažov, lopov, manipulator, divljak ili uglađeni nasilnik nemaš što raditi u hrvatskoj politici.

Ne bih ulazila daleko u povijest jer je to nemoguće kad govorimo o Hrvatskoj, ali ovo što danas gledamo u Saboru, na žene mislim, još nismo vidjeli. Toliko krpenih lutki i goropadnica kokošjeg mozga na jednom mjesto teško se može naći.