Žene

Čitam reportaže iz hrvatskih bolnica. Patnje medicinskih sestara i liječnika koji se bave bolesnima od korone su nadnaravne. Navuci skafander, skini ga, znoji se, tresi se, radi u smjenama koje traju dovijeka, odjebi privatni život, gledaj ljude na samrti koji moraju umirati bez ikog „svog“ u blizini boreći se za posljednji dah. Koliko je to strašno!

Imam iskustva sa smrću kao što ga imaju svi stari ljudi. Umrli su mi roditelji, prijatelji, sestra. Neke sam smrti gledala iz prvog reda. Sjećam se kako mi je umirala sestra. U svakoj ruci jedna cijev, kisik joj je šištao u nos, gušila se, rekla mi je da se osjeća kao da je stalno pod vodom, nikako da ispliva. Otrčala sam do liječnika i zatražila pomoć. „Ona se davi, raširite joj nekim lijekom pluća.“ Doktor me pogledao: “Gospođo, ona više nema pluća.“ Umrla je bez „svojih“ u blizini.

Danas nikome nije lako. Na ekranima kukaju prestravljeni političari. Teroristi ih žele pobiti. Od jučer se voze u blindiranim kamionima, na Markov trg stižu tenkovi, bodljikavu žicu oplemenit će strujom. Naručene su i pancirke. To ima i dobru i lošu stranu. Dobra je što će naši političari biti imuni na metke, loša je što će mnogobrojni modni mačci i poneka modna mačka ostati bez posla. Kako komentirati odjeću životno najugroženijih Hrvata i Hrvatica? Ni jedno odijelo, ni jedna haljina neće „padati“ u skladu sa svjetskim trendovima. Mnoge će političke sise ostati skrivene iza željezne zavjese ☹ Žalim ih, ali nekako sam hladna na tu temu.

Užasnuta sam Hrvatskom.  Djeca šeću s kalašnjikovima i pištoljima i ubijaju koga stignu. Političari ne osjećaju nikakvu potrebu da naš život stave u normalne okvire jer su svi odreda kriminalci.

Lopuže trideset godina, bez obzira na predznak, pljačkaju. Korumpirani suci i sutkinje im ljestve drže. Ne postoji osoba na našoj političkoj sceni kojoj bi čovjek bez ograde mogao vjerovati. U Saboru sjede napuhane papige i ubiru ogromnu lovu za ogroman nerad. U Vladi je isto. Što reći o policiji koja bi nas morala štititi od poludjele djece? Hrvatski policajci, sad nam je to svima jasno, drže glavu u torbi da bi za plaću od pet tisuća kuna zaštitili guzicu onima koji drkaju na Markovom trgu.

Pišem tekst koga sam davno napisala. Pred sto godina jednoj je našoj političarki kolega političar rekao da nije za mudraca nego za madraca. Sve se hrvatsko feminističko diglo na noge jer je divljak uvrijedio ženu, a žena je u percepciji hrvatskih feministica i ponekog feministe krhko biće koje treba štititi svagdje i na svakom mjestu.

Teško mi je bilo onda, teško mi je i danas, objasniti tezu koju držim notornom. Kako se može nešto, političari nemaju spol, uvrijediti na bilo što što im kaže drugo nešto?  U najnovijoj priči predsjednik Milanović  obrušio se na dvije političarke. Te su gospođe, imena su nebitna, iskoristile svoju legitimnu potrebu da budu fotkane. Naši političari, osim kad kradu, drugo i ne rade. Političarke su stavile ploču „Ured predsjednika“ na zid zgrade u kojoj su se hrvatski kriminalci velikog kalibra sastajali za vrijeme korone. Lisice, nisu na zid stavile ploču „Vlada“ jer su znale da Plenki ne bi popizdio za razliku od Zokija koji nasrće na svaku provokaciju poput vepra na ovlaženu krmaču.

Sjećam se, nimalo mutno, da sam nekad bila mlada i da sam bila sigurna da će se sve na ovome svijetu promijeniti, nestati, osim moje mladosti. Nikad moja bedra neće biti opuštena ni prošarana tamno plavim kapilarama, usne mi se neće stanjiti i objesiti, sise će mi dovijeka gledati u nebo.

S vremenom, ne ide to preko noći, ali ti se čini da ide, vidiš da ništa nije kako je bilo. Sise gledaju u cipele koje te žuljaju iako nosiš dva broja veće nego pred pedeset godina. Stalno se pitaš zašto te bole koljena i ne prihvaćaš odgovor da je to stoga jer te noge nose preko sedamdeset godina. To je od „kičme“.

Čitam na portalima kako jedna od zvijezda na hrvatskom medijskom nebu objavljuje javnosti da negdje u Hrvatskoj postoji muškarac koji sestrama iz marketa donosi uloške. To je brejkingnjuz. Zvijezdi Hrvatici koja nikako da postane zvijezda repatica šalju se lajkovi, brat je heroj, a ne zločinac, „nažalost nije slobodan“….

Stara sam i glupa i ne razumijem vrijeme u kome ću još malo živjeti. Vratit ću se u bolju prošlost. Netko bi trebao reći mladim ženama koje bjesomučno na Instagramu lajkaju Nosača Uložaka da su i u naše vrijeme za nas muževi i dečki kupovali uloške. Mi smo mislile da je to normalno i da je menstruacija normalna. Da nam je netko rekao da će za pedeset godina u Jugoslaviji menstruacija kao pojava biti top tema, da ćemo imati Hrvatsku nismo mogle zamisliti, rekle bismo mu da krene na dugotrajno liječenje. Očito smo u paketu sa demokracijom i Hrvatskom dobili ogromno jato kokošiju koje se ne gasi već godinama.

Hrvatska je na nogama. Jedna je talentirana, malodobna pjevačica na svoje krhko gotovo osamnaestogodišnje tijelo navukla „vruće hlačice“ i zapalila Hrvatsku. Utvrdit ću gradivo za one kojima je ova VIJEST promakla jer negdje konobare za tri tisuće kuna mjesečno radeći šesnaest sati dnevno. Siroti, nemaju vremena čitati pizdarije.

Prelazim na TEMU. Cura, ne, ime nije bitno, navukla je na sebe gaćice od malo čvršćeg materijala. Nije punoljetna pa je za svoj stajling dobila dozvolu i od mame i od tate. Njezin je spot objavila Hrvatska televizija u svojoj, navodno, gledanoj emisiji.

Ne jebe me samo korona. Imam kćer, unuku, prijateljice, sama sam žena, nikad mi nije palo na pamet da zbog toga žalim. Ovih me dana sram što sam to što jesam. Užasnuta sam. Nekakve hrvatske „nevjeste“ preklinju epidemiologe da im dozvole svadbe na kojima će biti stotine uzvanika. Epidemiolozi koji o koroni ništa ne znaju, ali vide da ljudi umiru i da se razbolijevaju, muku muče kako pomahnitale „nevjeste“ uvjeriti da bi morale smanjiti doživljaj.

Naše televizije, ona koju plaćamo posebno i portali, širom su otvorili vrata svim ambicioznim hrvatskim luđacima i luđakinjama. Gospoda seru što im padne na pamet, posebno su osjetljiva na hrvatstvo, Domovinski rat, jame, abortus, četnike, Tita, bratstvo i jedinstvo, čistoću jezika…

Kad sjašu sa abortusa, zajašu na Srbe i obrnuto. Svaka od izjava tih spodoba u trenu postane brejkingnjuz. Novinari kreću s kruškama prema ogavnim njuškama, a narod čita, sluša, gleda pizdarije i hvata se za glavu. Sve te gadove i gadure mi plaćamo.

Jučer se u Laguninim knjižarama ukazala moja stara knjiga „Kad je žena kurva, kad je muškarac peder“. Knjigu u izdanju VBZ-a promovirala sam Osmog marta 2008. godine na Trgu bana Jelačića ispred Bandićevog zahoda. Na promociju je došao i Gradonačelnik.

Zašto sam ga pozvala? Bandić uz čiju su pomoć njegovi pajdaši tada izgradili najskuplji WC u Hrvatskoj donio je odluku da muškarci ne plaćaju „ulaznicu“ jer nakon pišanja i sranja ne peru ruke. Žene su plaćale dvije kune. Nakon moje akcije ženama je ukinuto plaćanje poreza na skupu naviku. Godinama se na kojekakve načine borim za ženska prava. Ovo je moja jedina pobjeda.