O, jebote, jebote! Čovjek u ovoj zatucanoj Hrvatskoj ne smije otvoriti svoju dušu ni na netu?! Jučer sam napisala tekst o tome kako su sve žene glupače, i jesmo, a onda se javi neki muškarac, kao da sam napisala da su svi muškarci glupani, i udri poganim jezikom po meni jer sam vlastitog muža nazvala “kuhanim zubacem”.
Dobila sam četvrto unuče. Tko god me zna prilazi mi i traži da iz torbe izvučem mobitel i pokažem prvu fotkicu moga Noe. Nemojte mene pitati zašto se mali zove Noa, “tata mu je izabrao ime”. Riječi moje starije kćeri koja je rodila u četrdesetoj. Noa?! Koje preglupo ime. Ne mogu zamisliti da moj unuk po nemirnom moru vodi lađu krcatu živina. Što ako se prevrnu? Tko će preživjeti? Par slonova ili kapetan broda? Nikad mene moja djeca neće ostaviti na miru. NIKAD!
I vi imate djecu? Jebiga. Odbijaju sisu, deru se danju i noću, seru u gaće u trećoj, imaju pet jedinica, onom Ivanu je vaš ljubimac izbio jedinicu, ne mliječnu, onu drugu…Blago vama, pazite što vam govorim, BLAGO VAMA!
Znam da sam u šezdeset i osmoj i da nisam Rockefeller koji je šest puta promijenio srce i dva puta bubreg i doživio sto i treću. Preda mnom nije još tridesetak godina, vjerojatno nije ni deset, ne brinem o tome.
Grupa od nekoliko stotina, ili je to bilo tisuća, Riječana i Riječanki krenula je brodom u Split jer je tamo NK Rijeka trebala igrati utakmicu sa NK Hajdukom. Ne volim nogomet. Neugodno mi je kad na ekranu dečki jašu jedan na drugome i jedva se suzdržavaju da ga jedan drugome ne uvale kad netko iz njihove ekipe da gol.
Mi žene stalno zapomažemo kako smo obespravljene, posebno u politici. Otkad imamo ovo što se zove Hrvatska nikad nije u Saboru sjedilo manje žena. Mužjaci iz SDP-a, HDZ-a i onih trećih strogo paze da se u saborske fotelje ne uvali previše bića bez jaja. Jaja su simbol snage, pameti, čvrstine i još nekih kvaliteta koje mi ovog trena ne padaju na pamet. Uostalom, ne kaže se bez veze za uspješnu, hrabru beskompromisnu ženu da “ima muda”.
Pa šta ako ovaj tekst pišem jer je sutra Dan žena? Tko vas jebe, dečki. Sutra neću moći pisati jer ću se naliti u čast činjenice da sam žensko.
Blago zemlji kojoj je abortus top tema, blago nama. Ovih je dana neki Sud koji se u pravilu bavi samo pizdarijama odlučio da će… Trebala sam malo proučiti problematiku. Hrvatski abortus je ubijanje Hrvata ili Hrvatice. Ej, je li abortus ubojstvo u Hrvatskoj kad na njega krene Srpkinja ili je to herojski čin? Možda bi toj Srpkinji trebalo dati status dragovoljke Domovinskog mira? Platiti joj i zahvat i uloške i ručak nakon zahvata na koga inače abortuše nemaju pravo?
Moj unuk se zove Krešo i on je sve ono što ja ne želim da bude. Ide u prvi razred. Moj sin, njegov otac, i njegova majka misle da je mali genijalac zato jer lupa po klaviru, maminom, ide na atletiku, košarku, pliva, odlazi na tečaj iz matematike, ne informatike, tu je bolji od oca. Nažalost, nije najbolji u razredu iako su moj sin i njegova žena upregnuli pola grada da to bude.
Gledam Rumunje na cesti, jedino su oni u Evropi siromašniji od nas, i pitam se zašto ja živim u ovom sranju od zemlje. Već dvadeset i pet godina ista ekipa, jebeš predznak, gura nekoliko milijuna ljudi prema provaliji, a baš nikome ne pada na pamet da tu ekipu spali.
Premijer i potpredsjednik Sabora, jedan anemičan, drugi poluslijep, zato nisu bili u vojsci što ne znači da ne vole rat, svakoga nam dana nameću druge teme koje život znače. Ovih dana će “otvoriti arhive” i svatko od nas će smjeti i moći saznati što je Dolanc govorio sedamdeset i pete. I ostali dolanci. Jebote! Koji će to biti orgazam kad milijun radoznalih Hrvata krene prema “Arhivu” da bi čim prije nešto doznali o mračnoj prošlosti sjajne zemlje.
