Pred desetak dana se oko 19.00 na vratima moje susjede, starije gospođe, ukazao mlad dečko i pitao za mene. Gdje sam, da li me viđa, ona je rekla da me ne viđa, pretpostavljam da po ovom ledu ne izlazi iz kuće, ali da me zna, vidjela me na televiziji. Gospodin je napustio njezin kućni prag i nestao u mrkloj noći. Njena kći me nazvala, bila je zabrinuta jer njezina mama nije bila sigurna da li je gospodin zaista policajac ili se samo tako predstavio.
Dogodila se revolucija u stoljetnoj povijesti zlostavljanja hrvatskih žena. Svaka od nas na ekranu može čuti što zvijer radi i govori svojoj kućnoj krpi koja mu služi za liječenje mužjačkih frustracija. Svi znate, pišem o bivšem ministru Lalovcu, trenutno “uvaženom” saborniku i visokopozicioniranom gospodinu u SDP-u, Stranki demokratskih pizdeka. Neka mi ženski spolni organ oprosti što sam ga uvalila u tako prostački kontekst.
Netko je rekao kako će megamarketi nakon Božića opustjeti. Zato sam ove subote uvečer ušla u onaj pokraj moje kuće.
Pišem ovo jer me zapanjio odjek mog prethodnog teksta. Ne vidim ni jedan razlog zašto je pročitan 60.000 puta. Nisam rekla ništa novo, mladi u Hrvatskoj zaista kurcem ne mrdaju da bi promijenili svoj život, a onda kad napišeš nekoliko rečenica o onome što svi znaju i svi vide to se čita kao da si otkrio zašto je Kolinda otišla u Ameriku. Ne, neću širiti ovu temu. Ako je gospođa provela Božić onako kako ja mislim da jest mogu joj samo čestitati i poručiti da bih na njenom mjestu učinila isto i jebalo bi mi se, vjerojatno se i njoj jebe, što o tome pišu piskarala koja ni u ludilu ne bi u nastavcima nagađala kako je Plenković proveo Božić.
Ovo je MOJ blog zato sam ja ovdje sebi najbitnija. Toliko o alibiju za ovo autokovanje u zvijezde ako mi uopće treba alibi za pisanje teksta o sebi na MOM blogu. Što me muči? Moja knjiga “Muškarac u grlu” nije otkupljena od strane Ministarstva kulture Hrvatske za hrvatske biblioteke. Nisam jedina ali druge ću zanemariti. Neću vas zamarati imenima članova Komisije jer za većinu nitko nikad nije čuo pa ni ja. Jedino poznato ime i prezime je Slobodan Prosperov-Novak.
Danas ćete po portalima vidjeti manekenke kojima je netko talentiran na licu naslikao masnice. Tamnoljubičaste, žutozelene, gotovo crne. Sve će one u vas gledati pogledom krave koja kuži da će za koji tren biti ubijena, smrznuta, pa po našim marketima u komadima prekrivena folijom prodavana idućih deset godina.
Od starta sam priželjkivala da Trump pobijedi i danas je za mene svanuo VELIKI DAN. Svi moji prijatelji znaju da sam govorila da će Trump pobijediti, željela sam to, ostvarilo mi se. Izašla sam iz kuće i šetala, šetala, šetala. Svijet u kome živim više neće biti isti. NEĆE BITI ISTI a meni je to bitno jer sam bila sigurna da promjenu doživjeti neću.
Naši politički analitičari koji mjesecima na ekranima “naših” televizija klepeću pizdarije danas su posebno aktivni. Umjesto da začepe labrnje, svi su govorili kako Trump nema šanse, i dalje otvaraju rupe posred svojih lica. Reporteri čiji šefovi ne vjeruju da je Clinton otišla u povijest uporno pod njušku glupana širokoga spektra turaju krušku pa slušamo kako se, “u Americi s vremena na vrijeme političko klatno s ljevice ljulja prema desnici.” Jebote! Tvrditi za Clintonove da su “ljevica”… Za tako nešto stvarno moraš imati kvocijent inteligencije blizu pedeset. Kad si u punoj formi.
Super je živjeti u ovoj zemlji. Nikad nije dosadno. Naši nas političari, popovi i prolajferi, za one koji ne znaju engleski, borci i borkinje “za život”, stalno gađaju otkačenim temama. Mi grizemo li grizemo dok oni našom lovom sebi grade dvorce i palače i živo im se jebe za nas i našu borbu za opstanak. Meni je sve to smiješno ali većini oko mene, ne družim se sa onih pet tisuća kriminalaca koji imaju Hrvatsku, baš i nije. Na što posebno pizde moji prijatelji?
Građanke Hrvatske posebna su bića. Kad vide muško ili se odmah useru ili se poput naše bivše ministrice Vokić dignu sa stolice kad u prostor uđe nešto s kurcem. Nema u njima ništa poljsko, ne pada im na kraj pameti da izađu na cestu u crvenim, ne crnim haljinama, crno je boja tuge, i pošalju sve perverznjake u kurac. I one u mantijama koji su godinama GPS za naše pičke i one druge kojima se živo jebe što Država radi njihovim bakama, majkama, sestrama, ženama, kćerima…Muškarci su uvijek ekipa, drže se skupa i oni koji jebu žene, i oni koji jebu muškarce, i oni koji jebu dečkiće i curice s Božjim imenom na usnama i oni koji ne jebu.
Mnogo sam puta bila u Poljskoj. Volim tu zemlju a posebno su mi drage Poljakinje. Samostalne su, beskrajno vrijedne i prelijepe. Nisu opsjednute modom, furaju se, one koje sam ja upoznala, a mnoge znam, na pamet, obrazovanje i posao. Rade diljem Evrope i vrlo često na svojim leđima same nose svoju porodicu. I hrabre su. Nisu poput Hrvatica.
