Prijatelj me u petak pitao o čemu ću pisati u ovom broju. “O Gotovini, naravno.” “Stara, Gotovina će u utorak biti mrtav konj. Ne kužiš vrijeme u kojem živiš. U Big Brotheru će Tony pokraj bazena kresnuti Macu, H&M nudit će suknjice po pet kuna, u Konzumu će se čokoladni zečji bračni par prodavati uz veliki uskršnji popust, dva za jedan, a teve voditeljica Mikica će silikone broj tri zamijeniti za peticu.
Nikad ni jedno otvoreno pismo nije privuklo toliku medijsku pažnju koliko ono što ga je, trenutno najpoznatija hrvatska književnica Ivana Bodrožić Simić, uputila Betonu. Beton je podlistak beogradskih novina, u njemu pišu neki otkačeni likovi. Ivana ih voli a kako ima “problema sa ‘Srbima’” nada se kako će joj Betonci, ipak su oni Srbi, pomoći.
Ja sam spisateljica. Da sam kiparica ili slikarica od države bih dobila veliki atelje. Da sam kompozitorica pjesme “Dođi k meni, drago moje, da te grle ruke moje”, svako vrtenje na radiju u kafiću naplatila bih u zlatu jer Glazbena unija štiti svoje umitnike.
Zato sam krenula na izbornu skupštinu Hrvatskog društva pisaca, sjedište je u Basaričekovoj, to vam je na Gornjem gradu. Tamo smo trebali izabrati novog predsjednika koji će se znati izboriti za naša prava.
Drage moje uši,
sada nas je već preko tisuću. Nitko od nas pojma nema kako će skupiti lovu za iduću ratu u švicarcima. Gledam naše prosvjede, raduje me kad se ljudi valjaju hrvatskim ulicama, jedini smo u “regiji” koji dižemo glas.
Britanski europarlamentarac Roger Helmer koji “godinama promatra situaciju u Hrvatskoj” napisao je Jadranki Kosor otvoreno pismo. Gospodin koji je već od Hrvatske tražio “odgovore na neka poštena i direktna pitanja” ovaj se put oštro obrušio na hrvatsku “zloporabu privatnog vlasništva.”
Dobila sam poziv iz Slovenije. Neki Edvard Zitnik vodi vanjskopolitičku emisiju “Globus” na Teve Sloveniji pa mu je palo na pamet da bih ja mogla Slovencima, naglasio mi je, “u pet minuta”, objasniti što se to ovdje događa.
Posebno ga je zanimalo zašto se naši ljudi valjaju cestama, urlaju, zvižde, pište, trube, bacaju jaja i psuju pod prozorima naših političara. Čovjek mi je obećao plaćanje putnih troškova i honorar. Još ako taj Edvard Zitnik, pomislila sam, bude poput našeg Bilića kome svako pitanje traje najmanje četiri minute i pedeset i devet sekundi kud ćeš veće sreće.
Nema ljudskog bića na kugli zemaljskoj koje nije zgroženo sudbinom sirotih Japanaca. Vjerojatno ne toliko zato što su ljudi u suštini dobri i topli, jednostavo, postalo nam je kristalno jasno koliko smo krhki. Japan je svjetska ekonomska sila, prebogata zemlja u kojoj žive radom opsjednuti ljudi, bilo nam je nezamislivo da se na stotine tisuća njih u jednom trenu mogu pretvoriti ili u leševe ili u bijednike koji mole malo hrane, vode i toplu deku.
U nedjelju sam sjela pred ekran i gledala Nedjeljom u dva. Stanković je najavio da će u studio privesti sve moguće prosvjednike i tako nam pomoći da izaberemo najbolje jer Vlada samo što nije tresnula. Toliki na cesti, za koju ću se grupu odlučiti?
U petak, dana gospodnjega četvrtog ožujka, rekla sam svojim najdražima da odlazim na prosvjede. Dosta mi je ove vlade, gadi mi se ovakva zemlja, bit ću tamo sa svojim prijateljima, susjedima, supatnicima… Djeca su se zabrinula, muž me molio da ostanem kod kuće, stara si, imaš visok tlak.
Svi koji su Hrvatima prodavali i još uvijek prodaju tezu da se problemi ne rješavaju na cesti shvatili su da govore u gluhe uši. Sve je više Hrvatica i Hrvata na ulici, hodaju ili trče, ovisi o godištu i kondiciji.
Građani su Zagreb opet doveli u kolaps a policija ne čini gotovo ništa. Što se dešava? Država nema dovoljno policajaca? Vlada šuti jer igra na kartu iscrpljivanja? Nije lako, po ovakvoj hladnoći, trčati gradom, nositi teške transparente, urlati, paliti zastave… Jesu li hrvatski demonstranti balkanski divljaci?
