Nazvao me sin:“Čuvaj se, Stara, odlaze ti vršnjaci!” Pa mi je rekao. Da li sam se užasnula? Zapanjila? Iznenadila? Prestravila? Nisam. Tijanić je bio bolestan čovjek. Visok šećer, stres, problemi sa srcem, šezdeset i četiri godine, vodio je život koji bi daleko prije ubio svakog normalnog čovjeka. Želim reći, u Tijanićevoj smrti nema ništa neobično.
Sjećate se prošlog rata? Kao da je jučer bilo? Gorio je Vukovar. Gorio je Dubrovnik. Sarajevo je godinama crkavalo u najstrašnijim mukama. “Krajinu” smo tako očistili da je u njoj prestala rasti srpska trava. Naravno, naravno da znam tko je prvi počeo. Dok smo se mi, nekad braća i sestre po Ćaći, klali na nevjerojatno maštovite načine, zaista je u našoj krvi cvjetalo tisuću cvjetova, u pohode su nam dolazili civilizirani ljudi.
Prestala sam se paliti na politiku. Političare držim manipulatorima i kriminalcima. Da to nisu bavili bi se nekim normalnim poslom. Primjerice, vozili bi gradski autobus ali tako da ne koče prenaglo. Uzalud mi trud. Ne gledam političke emisije, ne glasam, izbjegavam ljude koji su članovi kojekakvih partija ali povremeno skočim na net.
“Barem svakih devedeset dana jednom. To će vam poboljšati cirkulaciju, ubrzati rad crijeva, nećete toliko podrigivati.” Doktor Nikolić je meni i mom mužu propisao terapiju i seksom. “Nikako ne odbaciti lijekove koje pijete ali, kako sam rekao, svakih devedeset dana…” Izašli smo iz ordinacije blago ošamućeni.
Svašta sam u životu radila: bila učiteljica, vodila turiste po Jugoslaviji, pisala knjige, rodila djecu, radila na radiju, davala instrukcije razmaženoj djeci, skrivala se pred inkasatorima dok su još obilazili stanove, godinama razbijala glavu kako spojiti kraj s krajem…
U sljedećih nekoliko dana prebacit ćemo stranice Vedrane Rudan na drugi server, čime će sve raditi brže i bez tehničkih ispada kojih je bilo u posljednjih nekoliko tjedana.
U međuvremenu imajte strpljenja ako bude problema s radom - to je česta nuspojava selidbe.
Hvala vam što ste nas poplavom posjeta doveli u ovu situaciju. :)
Sinoć je muž uključio teve. Gledao je Dnevnik. Jedan od naših ministara objašnjavao nam je kako nam može biti bolje samo ako poskupi dječja hrana. “Isključi to”, vrisnula sam, “ubit ću nekoga od tih kretena!”
Prva godina: “Daj mi sisu!
Četvrta godina:“Pljunuo sam tetu u vrtiću jer je glupa.”
Peta godina:“Svi u vrtiću imaju ljepši mobitel od mene.”
Sedma godina:“Učiteljica je krava. Da, ja ću stalno biti na netu i bit ću i bit ću i bit ću! I ti si krava!
Četrnaesta godina:“Ako me budeš tlačila pljusnut ću te.”
Petnaesta godina:“Ne seri! Danas svi puše marihuanu.”
Šesnaesta godina:“Boli me kurac za zakon. Bit ću vani dok me bude volja!”
Negdje duboko u srcu podržavam Milanovića. Žao mi je što Nijemcima pokazuje da je fajter na udbašu Perkoviću ali mi je drago da pruža otpor. Ajmo se opustiti i analizirati koliko je Perković bitan Nijemcima. Tko je Perković? Lik je prastari udbaš koji je po naređenju Udbe ubijao ili naručivao ubojstva. Bilo je to pred tisuću godina.
Sjedim na njegovom krevetu i buljim u prastare tenisice. Ako u njih uvalim nos da li ću osjetiti njegov miris? Uzimam u ruke tenisice broj četrdeset i sedam. Mirišu na vlagu i suho blato. Ipak ih odlažem u kut sobe. U našoj spavaćoj sobi listala sam album i iz njega izvukla fotku na kojoj on sjedi na mom vratu i čupa mi kosu. Njegov prvi rođendan.
