Krvnikova pjesma

Sinoć je muž uključio teve. Gledao je Dnevnik. Jedan od naših ministara objašnjavao nam je kako nam može biti bolje samo ako poskupi dječja hrana. “Isključi to”, vrisnula sam, “ubit ću nekoga od tih kretena!”

Muž je isključio teve i otišao na kat. Slušati glazbu? Ja sam ostala na kauču i uronila u jednu od mojih najdražih knjiga “Krvnikovu pjesmu” Normana Mailera. Opušta me priča o čovjeku koji je imao muda odjebati sve ono za što nam govore da je bitno: biti pošten, ne krasti, ne ubijati, raditi, raditi, raditi, raditi dok ne crkneš da bi zlikovci koji vladaju našim životima mogli na televiziji reći kako nas samo skuplja dječja hrana može spasiti. I čitam ja tako “Krvnikovu pjesmu”, tko jebe hrvatske ministre, a onda naletim na pjesmu:

Račune moram platiti i djeci trebaju cipele A ja sam propao. Pamuku cijena pade na četvrt funte A ja sam propao. Imam kravu koja se osušila i kokoš koja ne nese Veliku hrpu računa koja raste svakoga dana kraj prazne kese Općina će odvući moju imovinu A ja sam propao. Pođoh bratu da zamolim neki zajam A ja sam propao. Kako mrzim moliti kao pas kost Ali ja sam propao. Brat mi reče:“Ja ti nikako ne mogu pomoći Žena i djeca leže od gripe u nemoći, I baš sam te namjeravao potražiti i plačući ti reći Ja sam propao.”

foto: Ezop antikvarijat