Sve veći broj žena oboljeva od karcinoma dojke zato pozdravljam akciju “Dani ružičaste vrpce.” Dirne me kad na reveru teve voditelja ugledam ružičastu trakicu. Dečko brine o mom zdravlju. U takvim nježnim trenucima zaboravljam da je kirurg mojoj prijateljici htio odrezati zdravu sisu. Znanici su malo prepržili pluća… Sve su to sitnice o kojima se ne govori ni za ružičastih ni za sivih dana.
Hrvatska je danas zemlja u kojoj živi oko tri milijuna stanovnika. Malo nas je ali smo žalosni. Moja prijateljica je jučer obigrala pola grada u lovu na lijek, ima neku frku sa štitnjačom. Svjetska kriza.
Često se sastajemo. Moji prijatelji i mi. Svake subote nađemo se kod nekoga od nas. Ljudi smo koji se osjećamo dobro zato jer su naše kolege iz gimnazije nefrolozi, internisti, ortopedi, oftalmolozi, ginekolozi, kardiolozi… Svaki organ u našem tijelu pod paskom je neke balavice ili tankog klinca iz šezdeset i neke. Osjećaj da o nama brinu ljudi koji nas vole čini nas zdravima.
Draga Željka,
možda ti je netko rekao da te ne volim jer da prodaješ antibebi pilule a zalažeš se za prvo kresanje u prvoj bračnoj noći a za sva ostala kresanja samo u svim ostalim bračnim noćima. I još su ti možda rekli da me smeta što se zalažeš za poštenje a živiš u divljoj gradnji. A možda su ti rekli da sam ja za tebe rekla kad si s onim popovima skupaljala one potpise… Ništa ja za tebe nisam rekla. Jebo mi pas Sabor ako jesam. Zato ti i ovako direktno pišem. Da ti kažem što o tebi mislim.
Moja se djeca meni nisu dogodila a ni djeca mojih prijateljica nisu bića nastala zajebom. Sve smo mi željele našu djecu. Često se prisjetimo kako smo ih ludo voljele. Kad je prvi put reklo tata umjesto mama… Jako nam je bilo bitno da kaže “tata” jer tate u doba kad sam ja bila mamica baš i nisu bile lude za bebama. Danas, navodno, jesu.
Kakva je uloga Hrvatske u svjetskoj revoluciji potpuno mi je jasno. Članica smo Eu što znači da uplaćujemo silnu lovu za kurac, članica smo NATO-a što znači da uplaćujemo silnu lovu za isti spolni organ. Ali to nije sve. Otkako bacam oko na teve ekran, jedno pedeset i pet godina, stalno u mene gledaju američki generali koji na svojim uniformama imaju stotine šarenih značkica, na ramenima zvijezde. Ti su likovi uvijek zabrinuti jer mi žele sreću, blagostanje i mir. Zašto me sve to stalno zaobilazi?
Pred nekoliko je godina jedan od hrvatskih mužjaka na sudu pobio nekoliko žena. Bio je van sebe jer je njegova kućna robinja odlučila išetati iz kaveza. Da se nikad ne zaboravi hrvatske žene su dobile Dan protiv zlostavljanja žena, ako se to tako zove, a to je danas. Portali, pisani mediji i televizije objavljivat će “zastrašujuće podatke.” Koliko ih se ubije godišnje, koliko prebije, teško tjelesno ozlijedi, lako tjelesno ozlijedi, koliko imamo sigurnih kuća, koliko bismo trebali imati sigurnih kuća…
Volim mlade, hrabre ljude. Dirljiva je njihova vjera u, Ustav, primjerice. Ivana Milas-Klarić pravobraniteljica za djecu tražila je od Ministarstva znanosti da joj objasni zašto je nastava u hrvatskim školama započela misom. Misli da su se dječica koja nisu katolici osjećala neugodno. Ministarstvo znanosti je totalno neupućenoj gospođi objasnilo da su školarci molili poštujući ugovor koji je Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom. Ako Milas-Klarić bude u idućem obraćanju Ministarstvu citirala Članak 41. Ustava koji kaže “Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države” dobit će otkaz. Na tako odgovornom mjestu ne može sjediti osoba koja ne kuži gdje živi.
Godinama sam bila osigurana preko Croatia zdravstvenog osiguranja. Kad mi je isteklo krenula sam u obnovu. Malo morgen. U međuvremenu sam postala prestara. Kaznili su me zato jer sam koristila ono na što sam imala pravo: preglede, konzultacije, masaže, terapije… Umjesto police koja mi je pokrivala “sve” ponudili su mi policu za penziće. Godišnje imam pravo vidjeti čak pet specijalista ali moram platiti sve pretrage koje mi preporuče. Ipak mjesečno plaćam tristo kuna jer mi polica uključuje besplatan prijevoz leša iz inozemstva u koje ponekad otputujem.
Otkako imamo Hrvatsku imamo i predsjednike. Sjećam se kad sam prvi i posljednji put vidjela Tuđmana. Stajao je na bini na Korzu, predizborna kampanja bila je pred orgazmom.
