Tekstovi

Zašto mladi odlaze iz Hrvatske? Razgovarala sam sa mnogima, medicinskim sestrama, prodavačicama kruha, zubarima, slastičarima, prodavačicama u kojekakvim zarama. Najčešće bježe zbog zlostavljanja na poslu.

Živimo u neviđenom sranju od zemlje. U Saboru sjede retardi koji jedva sriču hrvatski. Stalno nam prijete četnicima. Nalaze Srbe i u hrvatskim Srpkinjama bez maternice. Premijer nam je visokokvalificirana neznalica širokoga spektra. Predsjednica je nešto čime upravljaju Ameri puni poštovanja prema njenoj praznoj glavi obloženoj umjetnim dlakama.

Župan Tomašević prebio je ženu. Gospođa Tomašević maltretirana je godinama, u očaju se čak mailom požalila premijeru Plenkoviću. Čovjek se začudio, ne poznajem gospođu. Ne kuži, premijer, gospođa Tomašević mu se obratila zato jer poznaje njenog muža. Pripadaju istoj stranci.

Priča možda jest malo aut, na njoj se izdrkalo već milijun ljudi, ali, eto, meni se baš danas piše o tome. Utvrdit ću gradivo. U jednoj splitskoj školi, kojoj, naše škole imaju ime, djeca koju mame i tate ne oblače u Lidlu rugaju se siročićima koji nose majice iz Lidla i pogrdno ih zovu “lidlići”. Psiholozi i ostali dječji lozi svim su medijima rekli da djeca s tim nemaju ništa. Nisu ona toliko zla da bi među sobom detektirala siročiće, roditelji su ti koji djeci peru mozak i huškaju ih na lidliće.

Mužu je preminuo mobitel. Srećom, iste noći kad se dogodila tragedija VIP mu je poslao čestitku i zahvalnost za “zaključenje novog ugovora i 17 godina vjernosti.” “Oh”, rekla sam, “blago nama, i ja sam Vipovica, već sutra ćeš imati novi mobitel.”

Portali su diskretno vrisnuli. Jedan je hrvatski pop, ne znamo mu ime, gle čuda, silovao petnaestogodišnjeg dječaka. Kažnjen je radom za opće dobro. Što osuđeni kriminalci čija kazna nije duža od godinu dana rade “za opće dobro”?

Osnivanje kafića Smrt u Evropi nije ništa novo. Sve je započelo u Engleskoj, nastavilo se u Francuskoj, kafići Smrt šire se i u Njemačkoj. Princip je jednostavan. Jednom mjesečno, može i češće, u nekom se kafiću sastane grupa ljudi koja uz kolač, čaj ili kavu razgovara samo o smrti. Fenomenalna ideja ako uzmemo u obzir da smo svi smrtni ma koliko šutjeli o tome.

Modna industrija je opet žestoko krenula na žene. Više nisu “idealne žene” one koje nose konfekcijski broj 0, dapače, neodoljive su i one koje nose XXXL.

Dragi moji!

Nije pristojno ovako razgovarati s vama, trebali bismo sjesti negdje, u neki zabačeni kafić, u vrijeme kad tamo nema nikoga, pa popričati na miru. Ali… Vi ste zreli ljudi, prezreli čak, vaši su dani ispunjeni obavezama, a ja sigurno nisam osoba zbog koje ćete ostaviti sve i saslušati me. Uostalom, tu ste u pravu, što bih ja to vama novo mogla reći? Milijun smo puta razgovarali, ja uvijek govorim jedno, vi drugo. Nema kafića, ma koliko zabačen bio, koji bi to mogao promijeniti.

Na današnji dan, zaboravila sam koje godine, započeo je Treći svjetski rat. Nekoliko aviona, nikad nećemo saznati tko ih je poslao, sa crnom je zemljom sastavilo Blizance.