Tekstovi

Negdje na netu naletjela sam na ovu rečenicu. Napisala ju je Lisa Pontius, poznata influencerica, žena ima trideset i tri godine, mnogi čitaju njene objave.

Sviđa mi se teza. Bez ikakve zajebancije, sviđa mi se. Ni jedno dijete, naravno kad prestane biti dijete, roditeljima ne duguje ništa. Dijete je odrasla osoba kad navrši osamnaest godina. I baš bi bilo lijepo kad bi roditelji odrasloj osobi mogli reći: „Bivše dijete moje, ne duguješ mi ništa. Tamo su ti vrata. Sretan put!“

Da sam ga upoznala na vrijeme…Moj bi život bio drugačiji. Kad sam bila mlada mislila sam samo na seks. Bilo mi je bitno da muškarac bude visok, da ima lijepe zube, da bude vitak, da se pere i da šuti. U pravu ste. Morala sam pristajati na kompromise. Kako ženi idu godine, tako joj padaju kriteriji. Uzmi što se nudi. U moje vrijeme žene bez muža nisu bile u modi.

Udaja je bila ulaz u normalnost. Staro normalno bilo je donositi mu čiste gaće kad bi žuto naprijed postalo žarko žuto, a smeđe otraga boje čokolade za kuhanje. Svjetlije nijanse ostavljale su ga hladnim: „Samo pederi mijenjaju gaće svaki dan.“ Morala sam kuhati, davati pičke, dodati novine, biti daljinski jer je daljinski bio daleka budućnost, brinuti o djetetu. Dijete je muškarcu trofej, dokaz da mu u jajima ne plutaju mrtvi spermiji. S trofeja žene prašinu brišu. Naučna istraživanja su pokazala da 20% djece u Evropi nema veze s ocem koji misli da su njegova. Naš sin je bio u onih osamdeset posto. Nažalost.

“Nona, ja bi došao.“ Nisam ga vidjela mjesecima. Sin mi je rekao: “Kreši sam zabranio da ti dolazi dok ne dođeš k pameti. Svojim ljubavnim pizdarijama osramotila si čitavu porodicu.“ „Odjebi“, rekla sam, „imaš svoj život. Nećeš me ucjenjivati unukom. Mogu i bez tebe i bez njega.“ Spustila sam slušalicu.

Nije da ja ne volim Krešu, ne volim sina, ali današnji unuci nisu kakvi su nekad bili. Mene je u Krešinim godinama veselila šetnja s nonom kroz polja orošena šumskim jagodama. Kad dođe k meni, sjedne za moj pisaći stol, krene igrati igrice, noge drži na stolu i izgovara: “Sok! Čips! Pohano!“

Opatijke i Opatijci, građani moga rodnoga grada, imaju veliku sreću. Nedjeljom prije podne na glavnoj ulici sreću Par. On je visok, vitak, lijep smeđokos muškarac, ona je krhka ljepotica. Hodaju s rukom u ruci i smiju se. Najčešće sjednu u Kontinental, piju kavu i pričaju, pričaju, pričaju. Razgovaraju onako kako to čine ljubavnici koji se nisu vidjeli nekoliko sati pa onda pokušavaju svoje izgubljeno vrijeme prepričati jedno drugom.

Žive gotovo u centru Opatije u zgradi koja nije raskošna vila, ali ni jedno od novih betonskih čudovišta. Obična zgrada izgrađena za obične ljude. Koliko je ovo dvoje "obično"? Onoliko koliko su obični parovi koji se gledaju u oči, smiju jedno drugome, parovi za koje čim ih vidiš znaš da su jedno ma koliko izgledali poput dvojca. On visok, vitak, smeđokos, lijep muškarac, ona krhka ljepotica zelenih očiju i kose boje kestena.

Sama

Više nemam muža. Hela mi je rekla: “Nesretna si jer nasjedaš legendama, analiziraj svoj gubitak.

Analiziram, analiziram.

Prvi muž

Pokoj mu duši.

Drugi muž

Kresali smo se samo između dva liječnička pregleda, ako bi nalaz bio uredan. Dok smo čekali na gastroskopiju proučavao je rizike pregleda i glasno podrigivao. Želudac je pregledao u anesteziji. Bio je razočaran kad mu je liječnik rekao da ima gastritis tipa A. Na kolonoskopiju sam ga morala pratiti. Nije želio primiti anesteziju jer anestezija s vremena na vrijeme ubija.

Jebote! Da mi je to netko rekao? Ljubav mog života u trenu se pretvorila u horor. A sve je bilo na našoj strani. Ja sam imala lovu i željela njega, on je želio mene jer sam imala lovu. Bili smo idealan par.

Razvod će biti skup k'o miksana jaja svetog Petra. Biskup mi je rekao da Crkvi moram pokloniti svoj teren iznad Mošćeničke Drage, na njemu izgraditi kapelicu od sto i pedeset kvadrata i parkiralište za sedamdeset auta. „Presvijetli“, rekla sam, „to će biti crkva. Kapelice su male, zato se i zovu kapelice.“

Odvezla sam se do Bivšeg, parkirala ispred kuće i ušla u vrt. Na jednoj od terasa sjedio je komad. Držala je dugačke noge na stolu. Nokti na rukama su joj zeleni i dugački poput kandži. Hladno oružje. Bjesomučno je lupala po tipkovnici. Kako? Bivši nije bio na vidiku.

„Dobar dan“, rekla sam. „Bok“, rekla je. Nije me pogledala. Umjetne sise nisu pokušavale izaći iz uske, ružičaste majice, već su bile vani. Ogromnu guzicu okovala je ružičastim hlačicama. Ekstenzije su joj pokrivale međunožje. Usne, pet brojeva veće, držale su slamčicu. Iz kristalne čaše, da je moja prva pokojna svekrva vidi, vukla je u sebe tamnu tekućinu u kojoj su se kupale kocke leda. Koliko je mogla imate godina? Kod plastičnjača čije oči skrivaju ogromne naočale nikad ne znaš. Možda dvadeset, možda pedeset. Nadlaktice joj nisu visjele.

Krenuli smo prema Orebiću. Tamo sam s Bivšim provela najljepše dane u životu. Novome i meni trebao je odmor. Novinari su puni zlobe. Stara žena nema pravo držati za ruku mladog muškarca jer sve na njoj visi? Starim muškarcima su međunožja ravna poput autoputa Zagreb – Beograd. Koga briga.

Još kad u borbu za ženska pravu krenu „feministice“. Jedna od najvećih rekla je za poznatu izreku  „Nema džabe ni u stare babe“ da je „seksistička“. Može li tuplje? Nekad su se slavile stare babe, one nisu davale džabe. Živimo u perverznom dobu u kome je nezamislivo da bilo tko išta od stare babe traži, o naplati da se ne govori. Zašto ugledne feministice ne razumiju kurca tebe?

„Narode! Čujte i počujte!“ Sad zamislite da pod vašim prozorom ovo urla čovjek i istovremeno lupa palicama po velikom bubnju. Zamislili ste. Što vam prvo pada na pamet? Zatvoriti prozor?

Krivo! Čujte što će vam bubnjar reći. Lik će vas obavijestiti da će se sutra 01. srpnja u 19.00 sati u Vintage Industrial Baru u Zagrebu, Savska cesta 160, održati promocija moje knjige „Puding od vanilije“. Voditelj promocije bit će Aco Stanković. Predstavljanje knjige izgledat će nešto kao Četvrtkom u 19.00.

Novi je otišao u Opatiju igrati tenis. Poljubili smo se. Njegova fenomenalna guzica krenula je prema garaži. Kad mi je zatrubio, sa sebe sam oderala pušap. Za koji kurac žene od jedanaeste moraju nositi grudnjak? Starice u devedesetoj imaju u ormaru grudnjak „za doktoru“ i „grudnjak za u grob“. Mi i stare i mrtve moramo biti „seksi“? Preciznije, mi ni stare ni mrtve ne smijemo biti opuštene? Naša je normalnost žicom okovana.