Izašli smo iz opatijskog parka i uputili se prema kavani Kontinetal. Sišla sam niz stepenice, crnu vjenčanicu pridržavala mi je kuma Hela. Htjela sam se presvući za bračno putovanje. Konobarica nam je, nakon što smo naručili kave i vodu, rekla da je šifra za WC 3030# Ako vam zatreba, jako, jako je uredno. Uz Helinu pomoć jedva sam sa sebe skinula haljinu i uski bodi u kome sam se osjećala kao kit u tajicama. Oslobodila sam se, navukla crnu majicu i crne lanene hlače.
Pop je došao točno u podne. U opatijskom parku bilo je malo ljudi. Hrvatska javnost poštovala je našu privatnost. Doduše, feštu su nam pokvarili jebeni antifašisti koji su nosili vijence na spomenik palim borcima, a limena glazba svirala je Lenjinov marš. Znam riječi. „Vi padoste žrtvom i dadoste sve, krv, život, mladost, radi slobode…“ Zašto se ne ukine taj besmisleni praznik? Nitko živ u Hrvatskoj ne vidi antifašizam osim par leševa koji baš na dan mog vjenčanja hodaju u povorci prema spomeniku junacima kojih se više nitko ne sjeća. Lenjin? U demokratskoj, kapitalističkoj, katoličkoj zemlji? Sve bi te antifašiste trebalo poslati na prisilni rad u jedan od naših kauflanda, lidla ili špara, neka vide zašto su neki pali žrtvom i dali sve. Krv, život, mladost, radi slobode…
Smatrate li da je vaša odluka o razvodu nakon trideset godina braka zbog 16 godina mlađeg ljubavnika hrabra i nije li pomalo avanturistička?
Ne razumijem pitanje. Nije hrabro rastati se nakon trideset godina, hrabro je živjeti s nekim tolika desetljeća. Ženama nedostaje muške drskosti. Kad pogledate oko sebe vidjet ćete desetine staraca kojima se oko drhtavih nogu motaju sitna djeca dok njihove trideset godina mlađe žene bulje u mobitel i šalju poruke ljubavnicima. Kad se žena u mojim godinama odluči za bijeg onda je to brejkingnjuz. Žalosno! Mislim da bi sve moje vršnjakinje, dakle cure u najboljim godinama, trebale pobjeći od muževa, dok im još ne trebaju ni štake ni pelene, i krenuti s nekim mladim. Naravno da će ga platiti kao što svoje cure plaćaju dečki u sedamdesetoj, ali investicija u mlado meso uvijek se isplati. Što mi se može dogoditi? Mogu umrijeti od sreće. Bolje smrt od sreće nego od dosade.
Nela me jutros pitala zašto sam se nakon trideset godina sretnog braka odlučila za razvod. Sretan brak? Korona je pokazala tko mi je muž i u kakvoj „sreći“ živim. Skupa smo prvi put u životu provodili dvadeset i četiri sata dnevno.
Ja volim torbe. Drvene, plastične, kožnate, izrađene od slame, papira, stakla... Znam, torbe koštaju, ali život je jedan. Moj bivši muž misli da u našim godinama jedino ima smisla trošiti na preventivne preglede. Natjerao me na kolonoskopiju, srećom uz anesteziju. Ode sedam torbi. I? Doktor je rekao, dođite na kontrolu za deset godina. Gdje ću ja biti za deset godina?
Udavače su ovih dana došle na svoje. Iza njih je krvava borba za pravo da u nekom parku ili stanciji kažu DA u nazočnosti stotinu ili više svečano odjevenih ljudi. Zahvaljujući odlasku korone na, vjerojatno, kraću pauzu, horde žena bez poželjnog statusa hrle prema buticima, frizerima, šminkerima i prodavaonicama cipela da bi se opremile za „najljepši dan u životu svake žene“.
Koliko sva ta frka uopće ima smisla u dvadeset i prvom vijeku kad ljubavi najčešće traju jednu noć, a ženama koje razbijaju glavu u kakvu vjenčanicu uvući dijetom izmučeno tijelo udaja ne znači uvijek i rješavanje financijskih problema?
Kupujem novi kauč, ljeto je krenulo, stižu mi gosti, stari mi se kauč raspao na pragu punoljetnosti. U surfanju je spas. Pomogla mi je prijateljica čija je prijateljica u Beogradu kupila fenomenalan kauč plave boje koji se može razvući u krevet, zlu ne trebalo. IKEA, trosjed FRIHTEN SKIFTEBO plavi, broj 604.315.63. JES!
U svijetu je od korone umrlo osam milijuna ljudi. Nitko normalan ne vjeruje u taj podatak jer se broj umrlih ne može izbrojiti. Koliko ih je umrlo u Kini nikad nećemo saznati kao ni broj umrlih u Indiji i ostalim ogromnim zemljama u kojima žive milijuni beskućnika koje od nesreće štiti komad kartona.
Ljudi umiru još uvijek, ipak, priče koje ovih dana čitamo „vesele“ nas „širitelje fejknjuzeva“ koji smo vjerovali kako korona nije Božja kazna nego ljudskih ruku djelo. Svi koji su citirali sirotog francuskog nobelovca Luca Montagniere svjetski su faktografi proglašavali „teoretičarima zavjere“. Naši su postovi bili zamućivani da ne bismo šireći laži uznemiravali javnost.
Rijetko gledam televiziju, danas sam je slušala dok sam čistila terasu. Da, slušala. Gledanje naših vijesti je gubljenje vremena, slušanje može čovjeka zabaviti. Presađuješ cvijeće, vadiš zemlju iz vreće i usput saznaš što se dešava u Hrvatskoj.
Danas je Dan državnosti. U kakvoj zemlji živimo? Moja je prijateljica od privatnog poduzetnika kupila stan, otac joj je prodao očevinu, ostala je i bez stana i bez love. Ovih dana Država od nje traži da plati sudske troškove, oko petnaest tisuća eura. Izgubila je rat sa razbojnikom koji hoda Korzom slobodan poput ptice i prevarenima, nije ona jedina, šalje jasnu poruku, jebite se!
Živimo u zemlji u kojoj je potpuno normalno da sin nekog tajkuna na zebri ubije dijete ili djecu siromašnih roditelja i bude oslobođen jer je iz „dobre porodice“. Korumpirani suci i sutkinje s vremena na vrijeme svrate na televiziju pa nam poručuju kako građani vezano za naše pravosuđe imaju lošu „percepciju“, nema korumpiranih među sucima i sutkinjama.
Hrvatska je zemlja u kojoj ni jedna djevojčica nije sigurna. Nikad. Ni navečer, ni ujutro, ni noću, ni u parku, ni u školi, ni kod kuće, ni u crkvi. Svakoga dana u nekom gradu ili selu ruke mužjaka zgrabe neko žensko, ižive se nad njim, odbace ga poput krpe, žive ili mrtve. Mrtve i kad je živa. I?
Žene na čelu kojekakvih udruga dižu nježne šake, prema nebu lete crni baloni, koliko mrtvih žena toliko balona. Zločinci nakon dan, dva ili deset ili trideset dana izlaze iz pritvora pa za šankom prepričavaju što su radili dok je četrnaestogodišnja „kurva“ zazivala mamu.
