Rijeka

On: “Ej, ne kužim, u Rijeci je pala jedna fasada, jebote, jedna fasada i mi se već sat i pol vozimo.” Ona: “Da.” Sjedim pokraj nje i gledam kroz prozor. On: “Kako ti je muž?” “U hospiciju je.” “Super, jebote. Trebaš mislit pozitivno i sve će biti super.” Ona: “Da.” On: “Ne mogu vjerovati, jebote, jedna fasada je pala i ovakav cirkus, a opet, kad malo bolje razmislim, Amerika može onim svojim bombama uništiti svijet nekoliko puta, jebote, a nisu mogli ugasiti požar u Kaliforniji. Nisu mogli ugasiti jedan jebeni požar, jebote.” Ona: “Da.”

Osnivanje kafića Smrt u Evropi nije ništa novo. Sve je započelo u Engleskoj, nastavilo se u Francuskoj, kafići Smrt šire se i u Njemačkoj. Princip je jednostavan. Jednom mjesečno, može i češće, u nekom se kafiću sastane grupa ljudi koja uz kolač, čaj ili kavu razgovara samo o smrti. Fenomenalna ideja ako uzmemo u obzir da smo svi smrtni ma koliko šutjeli o tome.

Jutros se dogodilo ono za što bih se bila kladila da neću nikad doživjeti. Moj unuk Krešo je sa šalom NK Rijeke oko vrata, škola je organizirala feštu, otišao na Rujevicu.

Grupa od nekoliko stotina, ili je to bilo tisuća, Riječana i Riječanki krenula je brodom u Split jer je tamo NK Rijeka trebala igrati utakmicu sa NK Hajdukom. Ne volim nogomet. Neugodno mi je kad na ekranu dečki jašu jedan na drugome i jedva se suzdržavaju da ga jedan drugome ne uvale kad netko iz njihove ekipe da gol.

Da mi je netko devedesete rekao da ću živjeti u zemlji u kojoj ću 2017. morati “braniti” uglednu riječku profesoricu Snježanu Prijić-Samaržiju koja će biti izabrana za rektoricu Sveučilišta u Rijeci, od napaljene hrvojadi, rekla bih mu da je lud. Svi mi koji živimo u Gradu Koji Teče znamo profesoricu. Nabrajati njene ljudske i stručne kvalitete da bih je “obranila” od anonimnih divljaka koji se glasaju na jednom od smrdljivih naci-portala čini mi se besmislenim.

Riječanke i Riječani! Hrvatice i Hrvati! Ljudi!

Milanović, Američki Čovjek na Našem Terenu odlučio je Amerima izručiti Riječku luku za pretovar bojnih otrova iz Sirije. Naše unuke, našu djecu, nas, naše majke i očeve izručio je na milost i nemilost Amerima kojima je potpuno svejedno od čega i gdje će crknuti NATO žrtve.

Albanija je odbila prekrcavanje bojnih otrova, “zbog pritiska javnosti”, kako javlja Hrvatski radio. Srećom po Amere u Hrvatskoj postoji Američki Čovjek ali ne i javnost. Bojni će se otrovi ipak iskrcavati u Riječkoj luci.

Sinoć je u HKD-u održana kazališna predstava, premijera, prema mojoj knjizi “Dabogda te majka rodila”. Kako zaista nije mala stvar kad je nešto tvoje na daskama u tvom gradu nije mi palo na kraj pameti gledati je.

U petak, dana gospodnjega četvrtog ožujka, rekla sam svojim najdražima da odlazim na prosvjede. Dosta mi je ove vlade, gadi mi se ovakva zemlja, bit ću tamo sa svojim prijateljima, susjedima, supatnicima… Djeca su se zabrinula, muž me molio da ostanem kod kuće, stara si, imaš visok tlak.

Pred nekoliko je dana u Jutarnjem osvanuo tekst u kome Jergović analizira Slučaj Šimić. Doktor Šimić  bio je ugledni evropski kardiolog koga je netko iz Zagreba pozvao da spašava bolesna srca mojih sugrađana. To je svima poznato.